Gospodin Morris sjedi u svom zelenom naslonjaču, na uskoj terasi svoje zgrade i čita knjigu. Mnogo je knjiga za pročitati. S njegove desne i ponešto s lijeve strane uzdižu se tornjevi plavih, crvenih, zelenih i smeđih knjiga. Knjiga svih mogućih boja. Zapravo, i sam njegov život bio je knjiga koju je, stranicu po stranicu, uredno sam pisao.

A onda je zapuhao snažan vjetar.

U tim prvim scenama, g. Morris kao Buster Keaton preskače po kući koju vjetar nosi, potpuno pribran, a opet pomalo tragičan i smiješan, zatvoren u taj svoj knjiški svijet.

Od svih njegovih knjiga, kad naglavačke sleti u sivo, bezbojno oko oluje; natrag u svoj grad, ali ovoga puta potpuno poharan, preživi samo jedna - njegova knjiga života u kojoj više nema niti jednog slova. Sve u životu Morrisa Lessmorea, uključujući i njegovu vlastitu priču, odnio je vjetar.

Tako počinje kratki, 15-minutni animirani film "Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea", početkom ove godine nagrađen Oscarom, ali i istoimena slikovnica Williama Joycea koja je upravo prevedena na hrvatski jezik u izdanju nakladničke kuće MeandarMedia. William Joyce (1957) poznati je američki ilustrator, pisac, producent i filmaš koji je crtao ilustracije, primjerice, za New Yorker i neko vrijeme radio u Pixarovom studiju, dok se snimala "Priča o igračkama" i "Život buba". Danas ima vlastiti studio za animaciju, Moonboot Studios, koji je osnovao s Brandonom Oldenburgom.

Prve boje u tom tužnom, sivom krajoliku - i filma i slikovnice - pojave se tek kad nebom proleti jato letećih knjiga koje nose predivnu damu. Dama, pomalo zabrinuta za sad ozbiljno zabrinutog Morrisa, jednu od letećih knjiga, ukrašenu jajolikim Humptyjem Dumptyjem, pošalje Lessmoreu u pomoć, a on ga pak odvede u čarobnu biblioteku gdje ga ustreptalo očekuju druge leteće knjižice. Gospodin Morris postat će tako bibliotekar s posebnim zadatkom - svako jutro knjigama će pripremati doručak od slova, oblačiti ih u omote, a stare knjige liječiti i popravljati.

Morris je, piše u slikovnici, pokušavao među knjige unijeti malo reda, ali one bi se uvijek izmiješale. "Tragedijama je trebalo malo vedrine, pa bi odlazile u posjet komedijama. Enciklopedije, umorne od činjenica, opuštale bi se uz stripove i romane. Sve u svemu, bila je to zgodna zbrka."

U jednoj sceni Morris spašava rano francusko izdanje romana Julesa Vernea "Put na Mjesec", koje je pretrpjela gotovo fatalnu ozljedu kad je palo s police. Hoće to tako nekad s knjigama... U ozbiljnoj su opasnosti i od čaša punih vode ili šalica kave, a ponekad im presude i ljepljivi dječji prsti. Bez straha! Ovo, hrvatsko izdanje ima omot, a ako ga neki nestašni mali čitatelj slučajno podere, tvrde korice ispod omota jednako su lijepe i jednako ukrašene zlatnim slovima.

"Morris Lessmore", koji ima fantastično dobru cijenu (56 stranica slikovnice za 59 kuna!), primarno je, rekla bih, namijenjen odraslima, jer oni mogu razumjeti dublju poruku priče, no uvjerena sam da će se svidjeti i djeci koja će vjerojatno, osobito oni najmanji, gledajući predivne ilustracije o Morrisu i letećim knjigama pričati svoje vlastite priče (kako i treba biti!).

Brinući o knjigama, Lessmore otkriva da starim, poderanim izdanjima nije dovoljno samo polijepiti stranice; mora ih se i čitati. Ali ne bilo kako! Mora ih se čitati sa strašću! Takvo, strastveno čitanje, piše Lessmore u svoju knjigu života, uzdrmalo je mnoga njegova dotadašnja uvjerenja. Toliko je bilo načina na koje se moglo gledati na stvari. No to ga nije zbunilo, nego obogatilo!

Pritom je Lessmore često sam. Mora li biti sam? Ako ovu priču isključivo promatramo kao posvetu čitanju - da; u čitanju, u razmišljanju čovjek je uvijek sam. U procesu otkrivanja samoga sebe osobito. Metaforički je to bogatstvo, koje otkrivamo o sebi samima čitajući druge, prikazano kad Morris počne posuđivati knjige preostalim stanovnicima grada. Ljudi na njegov prozorčić dolaze bezbojni i sivi, pomalo neosobni, no kad otvore knjigu, kad uđu u priču, njihov se život, i oni sami, trenutno oboje.

"Fantastične leteće knjige" mogu se čitati kao alegorija o vjetrovima koji pušu našim životima i knjigama koje nas spašavaju od toga da posljedice tih vjetrova ne ostanu bolne ili duboke, no primarno su alegorija za uragan Katrina koji je 2005. godine poharao New Orleans.

Naime, "Leteće knjige" za Joycea su počele kao sasvim osoban projekt, još davne 1999. godine. Prvu verziju priče napisao je u avionu, dok je putovao u posjet Williamu Morrisu, svojem mentoru i izdavaču dječjih knjiga u nakladničkoj kući HarperCollins. U toj prvoj verziji, imajući na umu Morrisa, čovjeka suptilnog humora i pionira širenja utjecaja knjižnica, Joyce je napisao priču o čovjeku koji je život posvetio knjigama. Pročitao mu je priču, a par dana nakon toga Morris je preminuo.

Potom je priča, kad je uragan Katrina razorio autorovu kuću i prekinuo rad na knjizi, prerasla osobne okvire. William Joyce iz prve je ruke uvidio zacjeljujuću snagu priča kada je posjetio djecu koja su ostala bez doma pa su u skloništima čitala donirane knjige. Tako je "Morris Lessmore" dobio novu dimenziju. Budući da zbog nekoliko operacija oka Joyce dugo nije mogao kontinuirano slikati (u realizaciji slikovnice pomogao mu je Joe Bluhm), projekt je usporedno rastao na nekoliko kolosijeka - snimljen je kratki animirani film koji je dobio Oscara, osmišljena je inovativna aplikacija, a sada je konačno pred nama i knjiga.

U međuvremenu, 2010. godine, Joyceu je u dobi od samo 18 godina, od tumora na mozgu, umrla i kći Mary Katherine, pa je ova knjiga posvećena i njoj, ali i tome kako se nositi sa smrću.

U crtiću, pred kraj, Lessmore je već star. Na kraju svoje knjige života ispisuje riječ - kraj. Kao i djevojka s početka priče, koja mu je leteći s jatom knjiga darovala onu koja ga je odvela do biblioteke, i Lessmore se uzdiže u zrak, ali - mlad. Održavaju li nas knjige vječno mladima? Svakako! Možda ne izvana, jer tijelo neumitno stari, ali čitajući ostajemo vječno mladi.

Nakon što je Lessmore otišao, knjige su prilično tužne. Vuku svoje tanašne nožice, pomalo zabrinute što će s njima sada biti. Hoće li ih itko više čitati? Tko će brinuti o njima? Huh... Srećom, čarolija riječi je neodoljiva - na vratima se pojavljuje djevojčica, s divljenjem i ponizno ulazi među knjige. Ako ste zaljubljenik u knjige, sjećate se tog osjećaja, zar ne? Tog ustreptalog srca, kad se prvi put ušli u knjižnicu kao dijete, obuhvatili pogledom te redove polica i osjetili glad za pričom koja vas otad nije napustila...

Kako je Joyce sam objasnio, "Fantastične leteće knjige" u podjednakoj su mjeri inspirirane uraganom Katrina, Busterom Keatonom čiji je fizički izgled Morris Lessmore preuzeo, "Čarobnjakom iz Oza" u kojem je vjetar također glavnu junakinju odnio u magičnu zemlju i ljubavlju prema knjigama. Imajući na umu da je Joyceov animirani film, pored Oscara, osvojio još 13 drugih prestižnih nagrada, i da u gotovo svih gledatelja izaziva istu emotivnu reakciju, mislim da je strah od toga kako bi papirnate knjige, pred navalom onih elektronskih, mogle izumrijeti, potpuno neopravdan ili barem besmislen.

Strastvenost čitanja ionako se nikad nije krila u papiru, nego u privlačnosti priče. Dobri pripovjedači, snažne ideje uvijek će naći put do čitatelja - bilo kroz knjigu, bilo kroz digitalna slova, film ili danas najobičniju aplikaciju. Priča kao takva ne može izumrijeti jer otkad je na svijetu ljudskoga roda jedni drugima pričamo priče iz raznih i brojnih razloga.

Priča o "Fantastičnim letećim knjigama" počinje time da doznajemo kako je Morris Lessmore volio riječi.
Volio je priče.
Volio je knjige.
No svaka priča krije i nemire.
Srećom, snaga priče, i u ovoj će priči, spasiti stvar.

Kratki animirani film "Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea" pogledaje na ovom linku:
www.youtube.com/watch

Fantastična priča o letećim knjigama koje su spasile i obogatile brojne živote