Troposfera je Zemlji najbliži sloj atmosfere; prostire se “u visinu” nekih devet do čak 17 kilometara od površine našeg planeta, ovisno već o geografskoj širini i sezoni. Primjerice, iznad polova se troposfera penje svega osam kilometara u visinu, dok iznad ekvatora doseže, prema nekima, i 18 kilometara. Troposferom lete avioni, u njoj je oko 80 posto sveukupne mase atmosfere te gotovo sva vodena para, u njoj se stvaraju oblaci, magle, oborine, vjetrovi, grmljavine… U troposferi, možda, živi i naša kolektivna (ne)svijest.

Carl Gustav Jung nikad nije sasvim do kraja objasnio što podrazumijeva pod kolektivnim nesvjesnim (a još manje rekao gdje bi ono točno živjelo), no prilično je precizno defenirao, u sklopu svoje analitičke psihologije, da je kolektivno nesvjesno zapravo rezervoar nesvjesnih sadržaja nastao tijekom ljudske evolucije.

U romanu Scarlett Thomas “Kraj gospodina T. Ajne” (Fraktura, 2010.) kolektivno nesvjesno nalazi se upravo u Troposferi, “svijetu umova”, nematerijalnoj razini postojanja u kojoj su pohranjene sve naše misli, svi naši osjećaji, sva naša sjećanja, a možda i cijela naša budućnost. Ulazak u Troposferu, kako doznajemo preko glavne junakinje Ariel Manto, prilično je jednostavan: potrebno je sjediniti dio Carbo vegetabilisa, odnosno biljnoga ugljena, u 1 posto homeopatske potencije sa 99 dijelova svete vode u retorti ili staklenoj boci i tresti mješavinu deset minuta. Nakon što ju popijete, zabuljite se u crno ispunjeni krug na komadu bijeloga papira i portal u kojem stanuju naši snovi se otvara.

Sve što slijedi poslije toga, nije nimalo jednostavno. Za početak, Ariel je recept za ovaj homeopatski pripravak našla u knjizi za koju se vjeruje da je ukleta. Svi koji su je ikada pročitali, ubrzo su nakon toga umrli. Drugo, Ariel, koja piše doktorat o misaonim eksperimentima, nije jedina koju zanima Troposfera – tu su i plavokosi ljudi u odijelima i tajanstveni virtualni klinci (koji su vjerojatno odgovorni za iznenadni nestanak njezinog mentora), a pored svega toga, i sama Troposfera obiluje opasnostima i misterijima – ako se u njoj ostane predugo, moguće je umrijeti u materijalnom svijetu, i tko je, zaboga, taj divovski miš na crvenom skuteru čiju je vizitku pronašla u prašini?!

“Kraj gospodina T. Ajne”, osmi roman 38-godišnje Britanke Scarlett Thomas, koja predaje englesku književnost na Sveučilištu Kent, fantastično je uzbudljivo štivo, a u spisateljskom smislu izniman pothvat! Knjigu od 436 stranica moguće je, bez opterećenja, čitati naprosto kao odlično štivo – roman u kojem ne nedostaje avantura, uzbuđenja, tajni, otkrića, ljubavi, pa čak i nekonvencionalnog seksa. Čitanje na suptilnijoj razini, ako volite zagonetke uma, ili misaone eksperimente, kako bi to rekla Ariel, doista predstavlja vrhunsku poslasticu. Kao i u samoj fabuli romana, gdje Ariel iz stvarnosti ulazi u Troposferu, i čitatelj ima priliku zaći iza materijalne strukture priče u poststrukturalnu, dekonstrukcijsku avanturu kojoj je cilj pokušati naći odgovor na pitanja s kojima se “mučio” i sam Martin Heidegger – zašto smo ovdje, zašto postojimo i što je zapravo postojanje?

Na jednom mjestu u romanu, Ariel/Scarlett Thomas govori: “A tu je i ono veliko pitanje na koje još nitko nije odgovorio: što je bilo prije početka i što će biti nakon kraja? Uzbudljiva je činjenica da su ta velika pitanja još uvijek otvorena. Nitko, zapravo, još nije spoznao ništa iznimno važno – još uvijek trebamo doznati mnogo toga.“ I potom, sasvim precizno definira: „Možda se na početku dvadeset prvog stoljeća čovječanstvo baš tu i nalazi: nije čak ni u krivu. Društvo devetnaestog stoljeća, općenito gledano, bilo je u krivu, no mi smo na određeni način gori od toga. Trenutačno živimo s nesigurnošću principa i nepotpunošću teorema, a filozofima koji govore da je svijet postao simulakrum – kopija bez originalnog predloška. Živimo u svijetu u kojemu možda ništa nije stvarno; svijetu sazdanom od bezbroj zatvorenih sustava i čestica koje mogu činiti što god poželimo (ali vjerojatno neće).“

Teorije koje Thomas iznosi u romanu nisu, naravno, nove, iako se za mnoge od njih ne može reći da su popularne, u originalnom smislu toga pojma. Dakle, dekonstrukcijsku misao francuskog filozofa Jacquesa Derridea koj počiva na metafizici, dihotomijama, metaforama i metonimijama doista ne poznaje široka populacija (nisam ni ja, pa sam guglala); jednako kao što većina vjerojatno nije čula za viktorijanskog filozofskog pisca Samuela Butlera koji je bio uvjeren kako je svijest slučajni nusprodukt evolucije, što bi značilo da bi, teoretski, i roboti/automati mogli steći svijest, ako je mogao čovjek koji je potekao od biljaka i životinja (pod uvjetom da vjerujete Darwinu). Nisu, naravno, u romanu lake za shvatiti niti reference na Heideggera i tubitak (Dasein).

Ono što je ključno jest da ništa od toga ne smeta ( a može dobro doći ako vam se da na internetu ili u knjižnici „hraniti“ vlastitu znatiželju). Pored toga, Thomas poseže i za sve popularnijim hobijem znatiželjnika opće prakse – kvantnom fizikom, subatomskim česticama, kvarkovima koji se inate svim poznatim zakonima fizike... Ako nikad prije niste čuli za priču o česticama koje bez ikakvih problema prolaze kroz zidove ili onu o parovima čestica koje se doimaju povezano, koje su na neki način povezane čak i kad su razdvojene, udaljene milijunima kilometara (Einstein je to prozvao „sablasnim djelovanjem na daljinu“, a zatim odbacio, jer to kao da je nametalo zaključak da informacija može putovati brže od svjetlosti), „Kraj gospodina T. Ajne“ bit će vam uistinu fascinantno štivo! Postoji ozbiljna opasnost da se beznadno zaljubite u teorijsku fiziku i postmodernističku filozofiju, jer je Thomas savršenom lakoćom i tečnošću objasnila fenomene na koje mnogi godine potroše studirajući ih.

Scarlett Thomas, bez ikakvih sumnje, jedna je od onih koje ne pisanje tjera žudnja za znanjem. (Već je samo po sebi fascinantno da je do svoje 38. godine napisala sedam romana i devet zbirki kratkih priča. Ovdje govorimo o ozbiljnom skribomanu.) Thomas, jer Ariel zapravo nije stvarna (kako se u pogovoru knjige objašnjava, Ariel Manto je zapravo anagram od I Am Not Real, odnosno „Ja nisam stvarna“), želi znati što bitak jest bez Promatrača koji ga promatra. Ariel/Scarlett želi znati, drugim riječima, što je kvark bez atoma, bez uvjetovanosti strukturom/materijom i što može postati svojom slobodnom voljom. Još jednostavnije, Thomas traži odgovor na pitanje što svatko od nas može postati svojom slobodnom voljom. Želi znati što je smisao života. Želi vjerovati izvan svake sumnje.

Kako do toga doći? Ariel nalazi svoj odgovor. Da li će taj odgovor zadovoljiti većinu, teško je reći. Meni osobno, s obzirom na veličinu pitanja, kraj nije zadovoljavajuć, ali to je možda zato što ja volim konkretne krajeve, jer takvi krajevi omogućuju i nove, konkretne početke. (Ili možda naprosto moja znatiželja nema kraja?!). No čak i bez kraja po mome ukusu, „Gospodin T. Ajna“ nabrusio je sva moja osjetila. I ona za koja znam i ona za koje ne znam. Pitanje za mene samu: da postoji uistinu napitak koji bi me odveo u Troposferu, da li bih ga popila?

Fantastično uzbudljivo štivo i izniman spisateljski pothvat