Francuski plemić Jean-François de la Rocque de Roberval u travnju 1542. godine, po nalogu svojeg prijatelja iz djetinjstva, francuskog kralja Franje I., zaplovio je s tri broda i dvjesto kolonista, kako bi uspostavio koloniju u Novoj Francuskoj, kako se tada nazivala Kanada. Godinu dana prije njega tamo je po njegovu nalogu već otplovio Jacques Cartier, osnovao koloniju Charlesbourg-Royal, no nestrpljiv da francuskom kralju pokaže "zlato i dijamante" koje je pronašao u Kanadi – u stvarnosti su to bili samo kvarc i željezni pirit, "zlato budala" – Cartier je Robervalu samo podnio izvještaj i produžio za Francusku umjesto da njega, budućeg potkralja Nove Francuske, i nove koloniste otprati u utvrdu koju je osnovao.
Roberval je vjerojatno bio bijesan, možemo samo nagađati, no taj „izdajnički“ susret uz obalu Quebeca bit će koban za Marguerite de la Rocque de Roberval, mladu nećakinju koju je plemić poveo na putovanje preko oceana. Pouzdano znamo da ju je ostavio na Otoku demona u Zaljevu svetog Lovre, fantomskoj hridi koja je nestala sa sjevernoatlantskih karata do 17. stoljeća, kako je kartografija napredovala. O surovoj kazni – a nema gore društvene kazne od ostracizma – svjedoče dva povijesna izvora, no ona se i stubokom razlikuju u interpretaciji toga što se Marguerite doista dogodilo.
Kraljica Margareta Navarska Margueriteinu priču opisala je u zbirci pripovjedaka "Heptameron", koja je prvi put objavljena 1558. pod naslovom "Histoires des amans fortunez" (djelo je na hrvatski prevela Marina Alia Jurišić za Zagrebačku nakladu 2021.).
U kraljičinoj verziji Marguerite je kreposna supruga zanatlije koji iznevjeri Robervala tijekom plovidbe. Kada ga Roberval odluči kazniti, Marguerite moli da joj dopusti podijeliti njegovu sudbinu i on ih oboje ostavlja na pustom otoku gdje se djevojka, između ostalog, bori protiv lavova (!) i drugih zvijeri. Iako trpi glad i oskudicu, vjera joj pomaže preživjeti sve dok se Roberval ne vrati po nju.
Druga verzija, ona svećenika Andréa Theveta u njegovu djelu "Cosmographie Universelle" iz 1575. godine, čini se uvjerljivijom, između ostaloga i zato što je Thevet osobno razgovarao s Marguerite. U njegovu prikazu Marguerite na brodu započne ljubavnu vezu, a Roberval za kaznu ostavlja nju, ljubavnika i njezinu sluškinju na otoku. Daleko realnije, iako i dalje nevjerojatno, Marguerite se na otoku bori protiv medvjeda, a život joj spase baskijski ribari.
Upravo je ova druga verzija poslužila nagrađivanoj američkoj spisatelji Allegri Goodman (1967.) kao predložak za njezin roman "Isola" (Stilus, prijevod Andrea Marić) koji su časopis People, New York Times i magazin Time uvrstili na svoje popise najboljih knjiga u 2025. godini. Goodman je napisala ukupno devet romana i dvije zbirke pripovijedaka, a priča o Marguerite de la Rocque de Roberval proganjala ju je puna dva desetljeća.
Otkrila ju je, piše u bilješci na kraju romana, prije dvadeset godina, usred noći, na obiteljskom putovanju u Montreal. Sjedila je u krevetu i dojila svoju šestotjednu kćer, dok je čitala hrpu knjiga iz knjižnice koje je ponijela za svoje sinove. U jednoj ilustriranoj dječjoj knjizi o Jacquesu Cartieru naišla je na podatak kako je Roberval svoju mladu štićenicu ostavio na pustom otoku. Priča joj je dugo izmicala, nije uspijevala pronaći pravi pristup, sve dok usred pisanja njezina možda i najpopularnijeg romana "Sam" odjednom Marguerite nije progovorila: "Nisam upoznala svoju majku. Umrla je one noći kad sam se rodila i tako smo se mimoišle u tami." To će postati prva rečenica romana.
Marguerite je u nekoj mjeri ženska verzija Robinsona Crusoea: nije, kao on, na pustom otoku provela dvadeset osam godina, nego dvije; kao i Crusoe, koji se nazivao kraljem svojeg otoka, Marguerite, njezina dadilja Damienne i njezin ljubavnik Auguste Dupré bili su na svom otoku "i vladari i vlastiti podanici".
Da ne kvarim čitanje, otkrit ću tek ovo: Marguerite u jednom trenutku ostaje sama i za razliku od glavnog junaka romana Daniela Defoea neće naći svog Petka. Svakodnevica joj je natopljena očajem. Kao i Robinson patit će od strašne usamljenosti, u njezinom slučaju tegobnije jer kao žena iz 16. stoljeća nikad prije ni jedan trenutak nije provela sama – dadilja je uvijek bila tu da je nadzire, poučava i čuva njezin moral, ali je bila štit i od nepodnošljive tišine. Bez ljudskog kontakta, Robinson će se okrenuti napornom fizičkom radu i dijalogu s Bogom; Marguerite na golom otoku nema što sagraditi jer nema stabala, a nema ni hrane. Bog se pak – iako je kršćanski odgojena i svakodnevno se moli – pretvara u ozbiljan problem.
"Isola" je u velikoj mjeri duhovna potraga – Marguerite, suprotno vremenu u kojem je odrasla, zapravo ne vjeruje u Boga. "Ali nisam se kajala zbog svojega gnjeva ni zbog gubitka vjere. Bila sam svjedok Božje ravnodušnosti i nisam mu se mogla iskreno moliti. A što se tiče Djevice, ona je bila nijema kao i njezina slika. Ako je pazila na nas – pa čak i ako nas je sažalijevala – nije se za nas nijednom zauzela."
Put do bogojavljanja za nju će biti mukotrpan i "nagrađen" samo gubicima; kad Bog napokon dođe, ona iz plitke špilje koja joj je postala dom ustaje iz emocionalne smrti poput ženskog Lazara. Nakon što je umalo umrla od usamljenosti, spoznaje da Bog nije zaboravio nju, nego ona njega. Uobičajena je to kršćanska retorika, no Allegra Goodman – sama praktična Židovka – dogmu je uvjerljivo preispisala u univerzalno ljudsko iskustvo s kojim se mogu poistovjeti i nereligiozni. Umjesto Boga, oni mogu zamisliti društvo, zajednicu, obitelj ili prijatelje.
Religijske motive u romanu autorica zapravo i nije mogla izbjeći jer je stvarna Marguerite, po povratku u Francusku, ostatak života provela podučavajući kćeri plemkinja čitanju i pisanju. Goodman u romanu dodaje socijalni element, pa Marguerite svoje znanje prenosi i na siromašne djevojke. Kao kontrapunkt dogmatskoj religioznosti toga doba, autorica Marguerite ocrtava kao feminističku figuru.
Takve suvremene intervencije u povijesne priče funkcioniraju tek ako čitatelj "pristane" na to da se fakti pretvore u fantastiku, no Allegra Goodman ovdje ima povijest na svojoj strani: Marguerite – nasljednica zamka u Périgordu sa svim njegovim selima, vinogradima i osunčanim poljima – doista je bila ostavljena na pustom otoku i time prisiljena na emancipaciju. U romanu počinje raditi, skuplja ogrjev i pitku vodu, pere to malo odjeće što ima dok se ne pretvori u rite, a naučit će i pucati, loviti ribu i ubiti polarnog medvjeda.
Transformaciju plemkinje u radno biće Goodman je dobro izvela: Marguerite nije postala mudrija, ali postaje hrabra. Uvjerena je da je slaba jer uvijek sumnja. Dadilja joj odgovara da nije slaba: njezina je nevolja što je previše jaka. Dadilji jednom prilikom kaže da "sada razumije što znači biti muškarac". "Bože sačuvaj", odgovora ona, ali Marguerite se ne da pokolebati: "Biti muškarac znači da može biti po tvom." Je li to dobro, je li to pravedno, zdvaja dadilja. "Zadovoljavajuće je", odgovara djevojka.
Kao dokaz da je emancipacija žena u 16. stoljeću doista bila moguća, Goodman se poziva i na povijesni izvor – Margueriteina učiteljica Jacqueline D'Artois njoj i svojoj kćeri Claire, kad malo porastu, počinje redovito čitati iz knjige "Grad žena", srednjovjekovne feministkinje i prve profesionalne književnice Christine de Pizan.
Zvuči doista kao fantastika, ali Christine de Pizan u svoje je vrijeme pokrenula široku raspravu o mizoginiji i položaju žena u društvu kritizirajući "Roman o ruži" Guillaumea de Lorrisa i Jeana de Meunga u kojem su žene bile isključivo prikazane kao objekti muške žudnje (od srca preporučujem guglanje jer, nažalost, Christine de Pizan nitko nije preveo i objavio na hrvatskom).
"Isola" Allegre Goodman čita se u dahu: divno je napisana i Andrea Marić divno ju je prevela (opet čestitke Stilusovoj urednici Adriani Piteši koja redovito pažljivo i profinjeno bira knjige za prevođenje). Čitanje na dah obično je preporuka za žanrovsku literaturu, nismo navikli tako čitati zahtjevnije štivo, no "Isola" – napisana s mjerom, bez patetike i iritantne sentimentalnosti – čita se upravo tako zahvaljujući dojmljivoj junakinji. Prošlo je više od 480 godina otkako je Marguerite de la Rocque de Roberval očajavala na svom otoku, uplašenija od unutarnjih demona nego od golemih medvjeda, a evo – mi je i dalje pamtimo; divimo se ženskoj izdržljivosti i suosjećamo.
* Osvrt je originalno objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
