Posljednji čuvar Ellis Islanda
Fluidna i nježna priča koja se čita u jednom dahu
Magdalena Blažević
Naša ocjena:
Rečenicom "Sve je došlo morem" započinju dnevnički zapisi pripovjedača novog romana francuske književnice Gaëlle Josse "Posljednji čuvar Ellis Islanda" (Fraktura, 2017.). Obuhvativši tek devet posljednjih dana boravka neimenovanog pripovjedača na Ellis Islandu, od 3. do 11. studenoga 1954. godine, zapisima se kroz isprekidanu naraciju bilježi gašenje građevine koja svoju nekad kaotičnu svakodnevicu mijenja nijemim uspomenama i duhovima.
Pripovjedač osjeća neraskidivu vezu s otokom, sva sjećanja koja ima vezana su uz njegov užurbani ritam. Mikrokozmos kroz koji je prošlo toliko duša pripovjedaču znači cijeli svijet, a ljudima koji tamo pristižu on je tek postaja koju trebaju proći u nadi da će stići u "la Mericu", obećanu zemlju.
Kroz fragmentiranu naraciju pripovjedač kazuje događaje s početka stoljeća kada se na Ellis Islandu iskrcavalo tisuće ljudi. Taj otok, južno od Manhattana, za njih je predstavljao vrata raja, mogućnost za bijeg od siromaštva i rata. Kroz njih je od 1892. do 1924. godine prošlo više od 22 milijuna ljudi.
Izmučeni prekoocenskim putovanjem, izgladnjeli, često smrtno oboljeli stizali su na otok gdje su ih čekali pedantni Amerikanci i najprije ih grubo selektirali na one koji nikako ne mogu kročiti na njihovo tlo, i one s kojima još trebaju obaviti razgovore. Mentalno zaostale, bolesne ili na bilo koji drugi način "oštećene" putnike označavali su bijelom kredom i vraćali otkuda su došli.
Pripovjedač uspijeva dozvati atmosferu koja je vladala među očajnim ljudima te grubost i hladnoću s kojom im se pristupalo. Uz taj djelić mračne povijesti on nam pripovijeda i dvije ljubavne priče, o dvije žene koje su obilježile njegov život. To su supruga Liz i talijanska imigrantica Nella Casarini. Ona brodom Cincinnati pristaje na Ellis Island s mentalno zaostalim bratom koji u potpunosti ovisi o njoj. Pripovjedač prema njoj osjeti snažnu privlačnost, požudu kakvu nije osjetio ni prema jednoj drugoj ženi. U njemu se javljaju oprečne emocije zbog nemogućnosti kontrole osjećaja i tijeka događaja.
Lik Nelle Casarini dominira ovim romanom. Taj sporedno-glavni lik uzrokuje duboki emocionalno–psihološki rasap narativnog subjekta te ovom romanu daje toliko potrebnu notu romantičnog i tajanstvenog. Josse to čini bez patetike te nas još jednom podsjeća da je zatiranje sjećanja uzaludan proces.
Jedan od važnijih motiva koji je Gaëlle Josse utkala u tkivo romana jest motiv "američkog sna". Doseljenici pristižući na Ellis Island najprije ugledaju Kip slobode, simbol demokracije, jednakosti i prosperiteta. Uz pošten rad jamčio im se uspjeh, neovisno o staležu i porijeklu. Ukorijenjen u Deklaraciju neovisnosti ovaj fenomen neka je vrsta nacionalnog ethosa koji su u književnosti popularizirali J. T. Adams 1931. godine djelom "Epic of America" te F. Scott Fitzgerald romanom "Veliki Gatsby". Taj se mit brzo počeo urušavati, kako ljudima koji su započeli život na američkom tlu tako i u književnosti posvećenoj surovoj svakodnevici.
Fluidno i nježno ispripovijedan roman iznimno je filmična priča strogo uokvirene radnje. Svojim opsegom pripada skupini književnih djela koje Amerikanci nazivaju "One-Sit-Read", a njime je Josse čitatelja suočila s pitanjem sreće, neraskidivom vezom između čovjeka i prostora te nemogućnošću oslobođenja od demona prošlosti.
Podijeli na Facebook
