Crveno laž, crno istina
Fragmentarni roman o nasilju majke nad kćeri
Srđan Sandić
Naša ocjena:
Roman "Crveno laž, crno istina" Sanje Vučković uvodi nas u svijet obiteljskog nasilja čije protagonistice, majka – kći, opovrgavaju "civilizacijsku sliku" majčinske, bezuvjetne ljubavi i funkcionalnog odnosa s djetetom, odnosno pruža nam drugi kadar, drugo očište, drugi scenoslijed, pa ako želite - drugu strane medalje koja se zove "ljubav prema djetetu / ljubav prema majci". Otvara i propituje nasilje koje kao da ne poznaje uzroke (a svako je nasilje osuđeno na detekciju uzroka, neovisno o tome koliko bilo banalno, tj. svirepo, organizirano, domišljeno).
Roman ne daje odgovor, odgovora nema, prikazuje scene bola, kroz nekoliko figura same boli. Kroz metaforu, kroz metonimiju, kroz hiperbolu, kroz zamjenske figure (igračke, dječje topose, djetinjstvo). Nasilje koje nam se tekstualno izvodi je prvenstveno fizičko te emocionalno u različitim dijapazonima emocionalno–psiholoških tortura: kao ignoriranje, kao uvreda, kao nepristanak, kao hladnoća, kao ucjena, kao protjerivanje.
Međutim, roman je to koji se mora čitati zbog i unatoč nelagodi koju proizvodi još neko vrijeme kada ga ostavite (po mogućnosti – pročitate), kojemu se treba moći vraćati. Fragmentarno–poetski spis kao da si je i u formalnom smislu odlučio dati nemoguć zadatak. O nasilju je, želim reći, puno lakše pisati "dokumentarno", negoli rascjepkano, imati "historijski" pristup, anakroni spram pjesničkog, lepršavog, nekoherentnog, inherentno dramatičnog.
"Rascjepkano" će, postoji opasnost – izgubiti "kredibilitet". A s nasiljem moramo biti sigurni (barem s njegovom strukturom), uči nas naša zapravo – mizantropska kultura. Nasilje (u našoj miloj kulturi) ima svoj hodogram, i privatni i institucionalni. Svoju vrlo skriptiranu i prohodnu "dramaturgiju". Fragmentarnost to teško dohvaća, unatoč unutarnjoj logici teksta do koje treba proniknuti. A "logika" (ono što se od iste može zahtijevati) ovog romana je da nasilje rađa nasilje, ignoriranje – ignoriranje, a ljubav, ako, dođe kao eksces tim nepovoljnim okolnostima. Nekada sama, jadna, izabere put za sebe. Pardon, izbori ga.
Od pripovjedačica u romanu, rekao bih - ne dobivamo puno, osim diskursa boli koji se nekada izmotava, nekada nalazi pravi kanal, izraz, nekada se kamuflira, laže (kako bi bila što je moguće duže opstojna, kako bi držala glavu iznad vode). I tom je diskursu, kao uostalom i svakom drugom, u interesu da "preživi". Pripovjedačice / karaktere moramo domišljati, prvenstveno njihove "psihološke" razloge. Autorica miješa prvo lice s trećim, koje povremeno postaje i sveznajuće. Jasne su tek biološke – društvene funkcije koje se premještaju (nekada ne vjeruješ da bi to nešto učinila kći majci, majka kćeri).
Ipak, dobivamo konture njihovih tijela, a ta tijela su bahtinovski groteskna, u sebi nužno sadrže masku (popularno bi se prevelo: obrambeni mehanizam). Ta tijela nisu cjelovita, to su tijela koja se podvrgavaju dijeljenju, komadanju, tijela su to koja nadilaze sama sebe, gotovo pa transindividualna tijela. Tjelesno iskustvo koje nam se predočuje postaje dvojnik promatrača-čitatelja, razumijevajućeg subjekta koji pati. Dijete je malo, majka je mlada. Potom – dijete je majčinih godina, majka je stara. Ni jedna ni druga ne nose imena. Znakovito. Ničija je priča, jer je upravo – svačija.
U potrebi da što jasnije predstavim lik majke u ovomu romanu, nezaobilazna mi je nepopularna i istrošena klasifikacija iste kao - narcisoidne. Narcisoidne majke su (kao i očevi, jasno) toksične majke. Zašto? Znanost je pokazala da emocionalno, fizički i psihički crpe energiju te nas nerijetko uvode u začarani krug krivnje koja onda reproducira svoje sjene, "račune" i zahtjeve koje je nemoguće ispuniti, a koji se nastavljaju pretakati u sve druge sfere života, preuzimajući nove modele, novi modus operandi. Dajući nama samima (žrtvama) izvanrednu priliku da i sami nastavimo putem narcisoidnosti.
Crveno i crno, laž i istina u naslovu nose nekoliko razina udvojenosti koja se onda manje ili više uočljivo "dokumentira" u tekstu. Jasne su asocijacije: crveno je za ljubav, crno je za smrt, dok su i smrt i ljubav ili život tek podređene kategorije velikih koncepata, laži i istine.
Podijeli na Facebook
