Dalibor Šimpraga rijetko piše, ali kad nešto objavi, ostavlja trag. Njegova prva knjiga, zbirka priča "Kavice Andreja Puplina" – koje je prethodno objavljivao u kulturnom magazinu "Godine nove", a 2002. ukoričio – u međuvremenu je postala kultna knjiga, svojevrsni manifest "izgubljene generacije devedesetih" što ga je u svojim monolozima utjelovio gradski frajer Žendra. Pet godina nakon "Kavica" Šimpraga je objavio roman "Anastasia" u kojem je zahvatio postratno hrvatsko društvo kroz priču o grupi urbanih mladih intelektualaca na razmeđi kaosa devedesetih i prvih specifičnih pitanja korporacijskog kapitalizma 2000-ih. "Anastasia" je osvojila nagradu tportala za roman godine.
Na samom kraju 2021. Šimpraga je objavio treću samostalnu knjigu (s Igorom Štiksom uredio je 1999. godine antologiju nove hrvatske proze 90-ih "22 u hladu"), vrativši se "žanru" priča i ne odustajući od generacijske proze. U pitanju je kompaktna, u nas rijetko tematski i stilski zaokružena zbirka trinaest kratkih priča na svega dvjestotinjak stranica: galerija psihograma, neki od njih su tek krokiji, ali kako vješti! U nekoliko rečenica Šimpraga je zaokružio njihove sudbine i ličnosti, izbjegavši zamku da ih pretvori u karikature. No dok su likovi iz "Kavica" u devedesetima obilazili tulume, lovili komade, mučili se s lovom, bezveznom šljakom i besperspektivnošću – ukratko, bili su mladi – sada ih zatječemo u pedesetima. Vrijeme je svođenja računa, a srednja dob u "Izvještaju o generaciji" (Durieux) nije milostiva.
Zbirka počinje sa ženskim sudbinama, jednom Vanesom koja nikad nije radila, a svejedno je natukla dvadesetak godina radnog staža, i jednom ženom kojoj su ispadali predmeti iz ruku, sve dok joj iz ruku nije odletio i muž. Šimpraga slijed zaoštrava nabrijanim korporativnim menadžerom kojem utjehu pruža jedino kuća u Istri, "slabićem našeg doba" što je prodao dušu marketingu, jednom furijom koja je uspjela vrtić pretvoriti u svjetsko ratište, Katarinom koja je muža i malodobnog sina prisilila na drastičnu promjenu prehrane, braćom što su se gložila oko kuće na Volovčici, sretnim čovjekom Ivanom Branimirom Tomašićem, kradljivcem upaljača, Jakšom G. što istodobno kuva sedam žena, stvarnosnom ljubavnom pričom s OKCupida i završava prigodno – pogrebom – jer netko mora prvi otići.
Povrh toga što je izvanserijski stilist, Šimpraga izvrsno gradi tempo priča, vješto priprema čitatelje za završnicu koja najčešće donosi preokret, iako kulminacija ponekad izostaje. Povremene meta-intervencije u tekst veoma su duhovite jer ih pripovjedač ubacuje obavještavajući čitatelja da će iznevjeriti njegova očekivanja: poput junaka u priči "Žene i rebarca" koji informira čitateljstvo da je sad u drugom braku, ali da s pričom neće krenuti u tom smjeru, ili pak sveznajućeg pripovjedača što u priči "Orthorexia nervosa" čitatelja na kraju obavještava da "ova priča nema preokreta". Namjerno mu povremeno uskraćuje predvidljiv razvoj događaja, ali ga ne ostavlja gladnim pa očekivani klišej, na primjer, odigrava u mašti junaka iako to uopće nije tema priče: primjerice s poduzetnikom kojeg čistačica zamoli da nađe posao njezinoj kćeri pa poduzetnik odigra u glavi ono što bi bio tipični zaplet – što da djevojka dođe, pokaže se seksi i jebežljivom, dok ispija peti viski da ublaži poslovni stres, fantazira o seksu s njom...
Pripovjedač – za razliku od "Kavica" – nije jedan, ali iako su različiti, dijele zajednički psihoprofil: taj je pripovjedač uglavnom promatrač, ponekad pisac ("Kako se uzme. Radim inače u kadrovskoj službi."), sklon ponekad davati psihološke dijagnoze, rijetko moralizirati, još je rjeđe spreman aktivno sudjelovati, tek je ponekad zloban (a tko nije).
Priče, dakle, u ovoj zbirci ne povezuje pripovjedač nego dijelom pripovjedni postupak, a dijelom "materijal" od kojeg Šimpraga gradi priču: da, ovo se može čitati kao izvještaj o generaciji, gdje smo bili nekad, a gdje smo danas, tko je preživio, a tko propao, no čini se da Šimpragu od ishoda njihovih pojedinačnih sudbina, od pogleda iz budućnosti u prošlost, mnogo više zanima kakvi su ljudi (postali): ne kvalitativno, ne moralizatorski, nego od kakvog su materijala napravljeni, je li taj materijal izdržao, jesu li tekući poput žive pa migolje kamo ih drugi usmjeravaju, fleksibilni i istodobno visoko otrovni, tvrdi poput dijamanata dok ih život nesmiljeno melje, ili se lako pretvaraju u slitine poput čelika pa dobrostivo doprinose svijetu.
Vrhunac tog "izvještaja" je u središnjoj, sedmoj priči "Cenzus" gdje pripovjedač, u furioznom tempu, daje konačan presjek generacije: trideset tri briljantna krokija jedne osnovnoškolske generacije, ali četrdesetak godina kasnije. Među njima je tek jedan koji se pripovjedaču čini "rijetko zdrav čovjek posve u balansu s vlastitim demonima", preostali... pretvorila se u avet, ostao djevac, skliznuo na dno, brine o smrtno bolesnom mužu, radi u kiosku, pobjegli u Njemačku ili Dansku, udebljao se i govori u deminutivima, poginuo, ubio se, otvorila firmu za konzalting, prijatelj za cijeli život, tražila da joj napravi dijete jer muž ne može, ušao u Opus Dei, "razvešće se", i dalje kupuje knjige, ušao u stranku, ostala svemirka, nećakinja mu postala razmažena cajka, i dalje voli svoju skvo, skinula se s heroina, i na kraju, ipak, jedan "sretan kao malotko od nas". Sebi pripovjedač ne daje "dijagnozu", sjetimo se – on je samo promatrač, ali je istodobno i presjek sviju njih jer "ko se ne da poznati, motri ga s kim se miješa".
Humor je u Šimpraginim pričama fin, često situacijski, uspješno koketira sa satirom (za priču "Sretan čovjek" iz ove knjige Šimpraga je dobio nagradu Slavko Kolar za satiru, a ta priča ni izbliza nije najbolja...), osobno mi je najduhovitiji kad korača finom razdjelnicom ironije i sarkazma. Šimpraga svaku generacijsku priču ispod naslova podcrtava narodnom poslovicom koja služi kao moto, ali i tipski okvir priče što slijedi: u tom smislu generacija zapravo gotovo da i nema, naši životi funkcioniraju kao samoispunjavajuća proročanstva na koje su nas upozoravale naše babe, a njih njihove. Jesmo mi gradska djeca, svladali smo internet i društvene mreže, sve je hype i cool, vidi nas kako smo uspješni, ali i dalje vrijedi upozorenje "čija baba crnu vune prede": ako je Bog dao, nije zapisao; pokornu glavu sablja ne siječe; ako smo mi braća, nisu nam kese sestre...
Književnost kratkih priča opet je uzbudljiva, vrijedilo je čekati Šimpragu četrnaest godina.
Podijeli na Facebook
