Život Tadeusza Borowskog, poljskog pisca i pjesnika, ironičan je koliko i njegova djela. Rođen je 12. studenoga 1922. godine u Žitomiru, jednom od najstarijih kulturnih središta u Ukrajini koje su u kasnom srednjem vijeku naselili Poljaci. Obitelj se počela raspadati već 1926. godine kada mu je otac odveden u gulag pod optužbom za članstvo u poljskoj vojnoj organizaciji u Prvom svjetskom ratu.

Godine 1930. majka mu je poslana u Sibir za vrijeme kolektivizacije, a Tadeusz odrasta s tetkom. Uz pomoć Crvenog križa s bratom uspijeva doći do Poljske i susresti se s roditeljima koji su pušteni iz zatvora. Kad je 1939. godine izbio rat, Tadeusz je, tada 17–godišnjak, radio kao stražar u skladištu. U tom je periodu nastala njegova najbolja ratna poezija koja će ga kasnije svrstati među poljske klasičare. Svoje je književno stvaralaštvo objavljivao u ilegalnom časopisu Droga koji su osnovali Ewa Pohoska i Juliusz Garztecki.

Za vrijeme ilegalnog studija poljskog jezika i književnosti živio je sa zaručnicom, Mariom Rundo. Jedne se večeri Maria nije vratila kući, a Tadeusz umjesto da izbjegava mjesta na kojima su obično boravili, upada ravno u Gestapovu klopku. Bilo je to 24. veljače 1943. godine u stanu njihova prijatelja Czeslawa Mankiewicza. Najprije je dva mjeseca proveo u ozloglašenom zatvoru Pawiak, otkuda mu se pružao pogled na svakodnevicu i život Židova u varšavskom getu.

Iz Pawiaka je prebačen u Auschwitz gdje saznaje da je istu sudbinu doživjela i Maria. Bili su razdvojeni, ali uspjeli su izmijeniti nekoliko pisama. Originalna pisma nisu sačuvana, ali ih je Borowski kasnije rekonstruirao u svojoj prozi. U svibnju 1945. godine američka vojska oslobađa zatvorenike iz Dachau-Allacha, zatvora u koji je bio poslan početkom te godine. I Tadeusz i Maria gotovo dvije godine provode u izbjegličkom kampu na njemačkom teritoriju gdje je Borowski pokazivao znakove kliničke depresije. U Varšavu se vraćaju 1946. godine i nakon nekoliko mjeseci stupaju u brak.

U dubokoj depresiji, razočaran poslijeratnom politikom i u nemogućnosti da se svrsta u bilo koji od režima, Borowski se odlučuje na samoubojstvo, ironično plinom, tri dana nakon rođenja kćeri Malgorzate, tek napunivši 29 godina.

“Gospodo, izvolite u plinsku komoru” naziv je jedne od pripovijedaka iz zbirke “Kod nas u Auschwitzu” koju je 2015. godine objavio VBZ u sklopu projekta “Europom u 30 knjiga”. Zbirka sadržava deset priča koje se odnose na život u okupiranoj Poljskoj i boravak u koncentracijskim logorima. Priča iz naslova ispripovijedana je u prvom licu jednine.

Ali kako bi išta moglo biti osobno u priči o Auschwitzu? Borowski nas prvom scenom uvodi u logorsku svakodnevicu. Dan je vreo, “žega je bila strašna”. Čitatelj očima pripovjedača promatra tisuće golih ljudi koji se motaju po logoru, dan je monoton, gotovo dosadan. Borowski strašnom, hladnom ironijom banalizira situaciju i to ne zbog ravnodušnosti, nego mu ona služi da brutalnim scenama razotkrije istinsku narav čovjeka.

Dosadu prekida dolazak transporta, što za pripovjedača i članove Kommando Kanade (radne jedinice koja je radila u dijelu logora u kojem su se čuvale oduzete osobne stvari zarobljenika) znači preživljavanje. Opis dolaska transporta sadržava u sebi svu silinu tragedije i besmisla:

“Iz vagona se izlijeva šareni val, pretovaren, nalik na obespamećenu, slijepu rijeku, koja traži novo korito. Ali prije nego što dođu sebi, ošamućeni svježim zrakom i mirisom zelenila otimaju im se stvari iz ruku, svlače im se ogrtači, ženama se grabe torbice, oduzimaju kišobrani.”

Osjećaj bešćutnosti nije prisutan samo u odnosu nacista i logoraša, u neljudskim uvjetima i ljudi postaju neljudi. Tako se Grci, prema kojima se posebno okrutno odnosilo, zapravo raduju što dolazi transport s ljudima koji idu ravno u peć jer neće morati tovariti tračnice i nositi grede. Kad je Maria Borowski 1959. godine objavila zbirku pripovijedaka svog pokojnog muža, ona je u prvi mah bila veliki skandal.

Borowski nikada nije postigao popularnost Williama Styrona, na primjer, koji je romanom “Sofijin izbor” opisao život poljske imigrantice koja je preživjela Holokaust i pokušava ponovo organizirati život u Brooklynu. Styronov stil pun empatije i suosjećanja učinio je da se publika poistovjeti s junakinjom, a roman postane kultni. Vjerujem da je malo onih koji nisu čuli za “Sofijin izbor”, barem za Oscarom nagrađeni film ako već nisu čitali ovo opsežno štivo.

Borowski je za razliku od Styrona bio iznimno šokantan. Njegova svjedočanstva uvelike su se razlikovala od povijesnih zapisa, a čitateljima se bilo teško identificirati s hladnim i distanciranim likovima. Proza mu je mješavina ironije, groteske i sarkazma (sva tri su elementa sadržana već u naslovu), u kojoj ne postoje crno-bijeli likovi. Surovo okruženje logora pripovjedaču ne ostavlja prostor za suosjećajnost jer je otupljenje očekivano kada je čovjek neprestano izložen nezamislivim strahotama.

Pripovjedač svakodnevno iz pretrpanih vagona izbacuje pregažene bebe držeći ih za stopala po dvije u jednoj ruci, onako kako bi čovjek primio kokoši. Tamo je umrtvljeno sve ljudsko u čovjeku. Scene horora se nižu jedna za drugom:

“Evo, brzo ide žena, ne previše žurno, ali grozničavo. Maleno, nekolikogodišnje dijete rumenog, bucmastog lica kao u anđelčića, trči za njom, ne može je sustići, pruža ruke i plače: Mama! Mama!”

Ona želi sustići one koje ne idu na kamion, mlada je, lijepa i želi živjeti:

“Gospodine, gospodine, to nije moje dijete, nije moje!
Mama, mama, ne bježi!”

Kad se raščisti sav taj užas, kad su ljudi već kategorizirani, još samo neumorno voze kola Crvenog križa, prevoze plin, za ubijanje ljudi, dakako.

Ostavština Taudesza Borowskog nije velika, ali je ostavio dubok trag na pisce iz druge polovine 20. stoljeća. Imre Kertesz je 2002. godine, kada je primio Nobelovu nagradu za književnost, rekao da mu je upravo fascinacija prozom Taudesza Borowskog bila razlog za nastanak njegovih djela. Bernhard Schlink u svom romanu “Der Vorleser”, kod nas poznat pod nazivom “Žena kojoj sam čitao”, također spominje djela Borowskog. Osim toga 1970. godine snimljen je poljski film u režiji Andrzeja Warde “Krajolik poslije bitke” koji se temelji na njegovim pričama.

Nažalost, teško da će se ovakva književnost naći na popisima “knjiga koje morate pročitati” koji su u posljednje vrijeme toliko popularni, ali zasigurno bi se trebala naći na popisu knjiga koje pomažu u boljem razumijevanju povijesti i čovječanstva burnog 20. stoljeća.