Zemlja bez sutona
Gusto i slojevito štivo poput nafte - Marija Andrijašević čitatelja vuče među sedimente i kosture
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Ovogodišnji dobitnik tportalove nagrade, roman prvijenac "Zemlja bez sutona", gusto je i slojevito štivo poput nafte: Marija Andrijašević vuče čitatelja na dno, među sedimente i kosture. Njezina junakinja Glorija Suton znanstvena je zvijezda u usponu, biologinja i skupljačica sjemenki s ugroženih područja koja u Split stiže u posjet bolesnu ocu Žarku. Nju i oca davno je ostavila majka i supruga, kao što upravo – u drukčijim okolnostima – supruga napušta i njezina prijatelja iz djetinjstva Jadrana i njihovu kćer Altu. Taj labavi okvir radnje Andrijašević naseljava intimnim i društvenim traumama: upoznajemo radnički Split i škrtu Dalmatinsku zagoru odakle su Sutoni pobjegli u grad, slijedeći siromašku mantru – daj ga gradu, ne daj ga radu.
"Zemlju bez sutona" moguće je čitati kao klasnu i političku fresku: Glorijini su preci vozač kamiona splitske Čistoće, prodavač na odjelu trgovačkoga poduzeća Dalma, pazaruša i peračica sedam stubišta, majka koja je otišla u cipelama koje je sama izradila u obućari tvornice Jugoplastika. Fresku, a ne kritiku, jer u opisima splitskog kvarta Siromašna ima više nostalgije nego oštrice. "Zemlju" je moguće, uz duboku koncentraciju i počesto nerazumijevanje (štokavcima i kajkavcima neće mnogo pomoći rječnik manje poznatih riječi na kraju romana…), čitati i kao idiomatski herbarij, jer je prvijenac Marije Andrijašević posveta Dalmaciji na način na koji je "Črna mati zemla" Kristiana Novaka bila posveta Međimurju. Najviše se ipak tematizira međugeneracijska trauma: isprva se čini da je Gloriji "problem" majka, no ona je u Split pristigla da raskopa oca i sjeme razdora što bubri među Sutonima desetljećima. Vrsta je to intimne drame koju svaka obitelj ima, sistemski se rješava ukopima: rane svoje trpam u obiteljski grob. "Moja deviza kroz život je ako sam ranjena, nisan mrtva. Njemu su u glavi uvik neke sekiracije i težak život, što je to bilo tako strašno s tim vašim ćaćama i materama…"
Marija Andrijašević u književnost je ušla kao pjesnikinja, dobitnica je Gorana za mlade pjesnike 2007. godine, za zbirku "davide, svašta su mi radili". Tu je nabreklu liriku autorica prenijela i u roman; "Zemlja bez sutona" ispisana je baroknim stilom što, ovisno o ukusima, može otežati ili uljepšati čitanje. Iz tog teksta, bogato urešenog figurama, najdojmljivije se izdižu ženski likovi: drčne dalmatinske djevojčice i žene, kvrgavih koljena i otrovnih jezika, one koje drsko uzvikuju: "Živila!" Živila prije svega, svemu unatoč. Zamisli ti nje.
* Kritika je originalno objavljena u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
