Hector u potrazi za srećom
'Hector' nije niti 'Mali princ', a niti 'Alkemičar', nego banalno štivo o tome što je za ljude sreća
Dora Kršul
Naša ocjena:
"Hector u potrazi za srećom" mala je knjižica koja svojim formatom i veselim, šarenim koricama "na prvu" mami na čitanje. U startu će vas ohrabriti i činjenica da knjiga ima oko 140 stranica pa ćete je relativno brzo i pročitati. "Za pod zub", rekli bi neki. Nemate baš vremena, a ipak biste htjeli nešto na brzinu pročitati? Pritom se ne previše mučiti s kompliciranim rečenicama? Ovo je idealna knjiga za vas!
No, nakon što malo zagrebete po površini, ostat ćete - razočarani. Ustvari, neću biti toliko zlobna i generalizirati, no nakon Hectorovih 140 stranica (previše), zatekla sam samu sebe s lagano podignutim obrvama i pitanjem: "I to je to?!"
Nakon velebnih usporedbi s "Malim princom" i "Alkemičarom", nakon što je The Times nazvao Françoisa Lelorda "suvremenim guruom sreće", u najmanju sam ruku očekivala da ću ostati bez daha, da će to biti knjiga koju ću preporučivati i o kojoj ću pričati. Istina, pričam o njoj, uz savjet da se ne čita ako se od štiva traži nešto više.
Ukratko, Hector je psihijatar koji, gle čuda, jednog dana shvati da ne može pomoći svojim pacijentima da budu sretni i postaje vrlo nezadovoljan sobom. Odlučuje putovati svijetom kako bi shvatio što ljude čini sretnima. Zapisuje svoje male bilješke, "lekcije" o sreći. Nabrojao ih je tako čak 23, a one otprilike izgledaju ovako: sretan si kad su tvoji bližnji sretni, sretan si na suncu i moru, sretan si jer si živ, koristan drugima, jer imaš kuću i vrt, zanimanje koje voliš, bla... bla... bla!
Ako se smatrate iole sretnom osobom, prilično sam sigurna da ćete zdravorazumski zaključiti što vas čini sretnima i, dakako, učiniti to mnogo bolje od Lelorda. Sve što je on nabrojao dakako stoji, samo ne razumijem opću oduševljenost štivom koje samo nabraja stavke ljudske sreće. Stekla sam dojam da je Lelord, pukim nabrajanjem "lekcija" o sreći, zamislio svakog čitatelja kako ih slijepo ispisuje, stavlja kvačice na one ostvarene i minuse na neostvarene stavke. Ali, tko zna, možda je čovjek zaista na takav način otkrivao sreću, zapisujući na papir sve što ga čini sretnim.
U svakom slučaju, nećete se pretjerano zamisliti nad ovom knjigom, a niti previše mučiti s čitanjem jer je jezik krajnje jednostavan. Zasmetala me usporedba sa "simpatičnim jezikom Maloga princa". Da, "Mali princ" jednostavno je i simpatično napisan, ali "Hector" je napisan banalno i samo na trenutke simpatično. Nakon što sam pročitala da su Hector i Ying Li "činili ono što čine zaljubljeni ljudi", uslijedilo je ono blago podizanje obrva. Pa roditelji svojoj djeci otvorenije objasne "ono" što čine zaljubljeni ljudi!
No, neću u potpunosti pokopati našeg jadnog "Hectora", kao što rekoh, na trenutke (rijetke, ali eto) simpatičan je to knjižuljak. Na primjer, Hector zaključuje da treba biti jako oprezan kada se žene pita jesu li sretne. Tako je Hector upitao svoju djevojku Claru je li sretna. "Clara odloži vilicu i pogleda u Hectora. 'Namjeravaš me ostaviti?' potreseno ga upita." Prilično sam sigurna da znate bar jednu ženu koja je tako odgovorila kad ju je partner upitao je li sretna.
"Sreća bi bila moći voljeti više žena istodobno", osamnaesta je "lekcija" o sreći i moram priznati da me nasmijala. Nisam sigurna koji bi vam postotak muškaraca to potvrdio, prijatelj kojeg sam pitala za mišljenje s tom se tezom, na primjer, ne slaže. Bilo bi zanimljivo vidjeti uzorak muškaraca na temelju kojih je Lelord došao do tog zaključka o sreći.
Na kraju, ako doista želite lagano štivo za čituckanje nakon napornog radnog dana ili tjedna, a alternativa vam je ljubić iz Glorije, uzmite ipak "Hectora". Možda otkrijete neku njegovu čar koju ja, nažalost, uz sav svoj trud, nisam mogla pronaći.
Podijeli na Facebook
