Gubitak se zapravo ne može preboljeti, njega se može samo nadrasti. Bol proširi granice bića; nakon nekog vremena, nekad nakon puno vremena, odjednom smo veći, i taj gubitak postane tek djelić našeg identiteta. Ako vam je netko umro, to već znate. Smrt bližnjeg uvijek je i novo rođenje: rađa se onaj koji je preživio, i u tom novom životu mora biti veći da obuhvati i onoga tko je umro. Svi naši mrtvi žive u nama, dok ne predamo štafetu dalje.
Ne postoji recept za tugovanje, nema udžbenika, no drugi roman francuske spisateljice Valérie Perrin, i prvi njezin preveden na hrvatski – u mekom, skladnom prijevodu Maje Ručević – mogao bi biti nešto nalik uputstvima za nošenje s gubitkom. "Svježa voda za cvijeće" (Sonatina naklada, 2022.) neobična je i nježna knjiga o gubitku, smrti i tugovanju, i možda je upravo to njezina najbolja preporuka za čitanje, osobito sada. "Voda za cvijeće" je formalno roman, što se povremeno pretapa u epistolarno i dijarističko štivo, ali kad bih trebala odabrati jedan pojam koji najpreciznije opisuje njegovu formu i sadržaj, onda bih rekla da je Perrin napisala ljudski herbarij koji podjednako blistavo nastanjuju i mrtvi i živi.
Za početak, pripovjedačica našega romana, Violette Toussaint, dvadeset je godina čuvarica groblja u gradiću Brancion-en-Chalon. Nekad je bila čuvarica pruge. Groblje je staro tri stoljeća i na njemu je više od tisuću fotografija. Prva sahranjena osoba bila je žena: Diane de Vigneron iz 18. stoljeća umrla je tijekom porođaja u dobi od sedamnaest godina. Violetteino zanimanje ne susreće se često, a još rjeđe se dogodi da nečije ime tako dobro prati njegov posao, jer Toussaint na francuskom doslovce znači Svi sveti, a to je dan na koji čuvarica groblja ima najviše posla.
Violette čuva groblje tako što ga otključava i zaključava, prodaje cvijeće koje je sama uzgojila, prisustvuje svim pogrebima i u malu bilježnicu zapisuje koliko je ljudi prisustvovalo sprovodu, kakav je bio lijes i vijenac, što je svećenik ili netko od bližnjih istaknuo u oproštajnom govoru. Neka se nađe za one koji nisu mogli prisustvovati, a koji prije ili kasnije ipak dođu. Ona će ožalošćene uputiti na grobno mjesto, umjesto njih će na određeni dan položiti cvijeće ako sami ne mogu, s groblja će u ponoć potjerati pijanu i bučnu mlađariju maštovito ih plašeći tako što glumi prikazu na štulama ili ih pošprica crvenom bojom iz pištolja na vodu. Dobro, to joj baš nije u opisu posla, no Violette je blaga i draga, i sve što čini, čini meko i obzirno. Ono što je mjesni svećenik Cédric Duras za religiozne, to je ona za ateiste i neodlučne: i ona sluša ispovijedi, uz šalicu čaja ili kapljicu žestokoga pića.
Njezini prvi susjedi ničega se više ne boje. "Ni o čemu ne brinu, ne zaljubljuju se, ne grizu nokte, ne vjeruju u slučajnosti, ne daju obećanja, ne prave buku, nemaju osiguranje, ne plaču, ne traže svoje ključeve, naočale, daljinski upravljač, djecu, sreću. Ne čitaju, ne plaćaju porez, ne drže dijetu, nemaju posebne želje, ne predomišljaju se, ne namještaju krevet, ne puše, ne prave popise… Nisu ulizice niti su ambiciozni, podli, ljupki, uskogrudni, velikodušni, ljubomorni, nemarni, čisti, sjajni, smiješni, ovisni, škrti, veseli, zlobni, nasilni, zaljubljeni, sitničavi, dvolični, nježni, grubi, blagi, zločesti, lažljivi, ne kradu, ne igraju se, nisu hrabri, ne izdaju, ne vjeruju, nisu perverzni ni optimistični." Mrtvi su, ali sve su to bili. Kao i živi u ovome romanu.
No oko Violette je uvijek nekoliko muškaraca. Tri grobara – Nono, Gaston i Elvis. Posao grobara je odbojan, u ljudima izaziva gađenje. Međutim, to su najnježniji i najugodniji ljudi koje poznaje. Nono je osoba u koju ima najviše povjerenja. On je i jedina osoba koja zna njezinu tajnu. Gastonu je drugo ime nespretnost, nije se jednom dogodilo da je završio u grobnoj jami koju je sam iskopao. Elvisa svi zovu Elvis, po Elvisu Presleyju. Ne zna ni čitati ni pisati, ali zna napamet sve pjesme svog idola. Potom su tu i tri "apostola": tri pogrebnika, braća Pierre, Paul i Jacques Lucchini. Između trojice braće Lucchini tek je godina razmaka. Najstariji, Pierre, zadužen je za primanje ožalošćenih obitelji. Paul je balzamer, radi u podrumu. A Jacques vozi mrtvačka kola. On ispraća pokojnike na posljednji počinak.
Svi ti muškarci slobodno ulaze u Violetteinu kuću po nekoliko puta dnevno, na piće ili da nešto prigrizu. Pomažu joj i oko vrta, nose vreće s kompostom ili priteknu u pomoć kada nešto procuri. Čak i kad nije kod kuće, oni mogu ući u kuhinju i natočiti si kavu. Zapravo, može bilo tko, jer ova čuvarica groblja podjednako srdačno dočekuje i prve i posljednje goste.
Tako je sve otkako je nestao njezin muž, Philippe Toussaint, s kojim je nekad čuvala prugu. Isprva je mislila da je kod neke druge žene. Znala je za druge žene. Mjesec dana od njegova nestanka pomislila je da je doživio nesreću. Nakon dva mjeseca prijavila je policiji njegov nestanak. Kako je mogla znati da je podigao sav novac s računa? Nakon šest mjeseci, strahovala je da će se vratiti. Kad je nestao, prodisala je. Nakon godinu dana, pomislila je: Ako se vrati, ubit ću ga. Nakon dvije godine: Ako se vrati, neću ga pustiti unutra. Nakon tri godine: Ako se vrati, zvat ću policiju. Nakon četiri godine: Ako se vrati, zvat ću Nonu. Nakon pet godina: Ako se vrati, zvat ću braću Lucchini. I to Paula, on je balzamer. Nakon šest godina: Ako se vrati, postavit ću mu nekoliko pitanja prije nego što ga ubijem. Nakon sedam godina: Ako se vrati, ja ću otići. Nakon osam godina znala je da se neće vratiti.
Umjesto Philippea Toussainta na njezina će vrata zakucati policajac Julien Seul, i tu zapravo počinje priča o čuvarici groblja. I policajčevo prezime na francuskom ima značenje: "seul" znači "sam". Na groblje Brancion-en-Chalon ponijet će majčinu urnu i njezin dnevnik. Urnu treba položiti na grob nekog Gabriela Prudenta, nikad nije čuo za njega, no čini se da su Gabriel i njegova majka Irene Fayolle sve uredili prije smrti. Odakle se zna to dvoje ljudi? Što su bili jedno drugome? I zašto majka želi u smrti baš počivati pored njega, a ne pored Julienova oca? To Julien i Violette polako otkrivaju čitajući Irenein dnevnik.
"Svježa voda za cvijeće" odupire se svim uobičajenim pravilima pripovijedanja, barem onima što olakšavaju čitanje. Sporo teče, kao šetnja grobljem na sunčan dan kad imate slobodnog vremena. Skače kroz prostor i vrijeme. Neka su poglavlja kratka, tek slike ili pjesme u prozi, no sva počinju kratkim citatima koji mogu poslužiti i kao epitafi. Na trenutke se čini da je Valérie Perrin čak odustala od toga da nam ispripovijeda priču i umjesto toga je odlučila složiti ljudski herbarij, galeriju humornih likova, te neobične klape s groblja čije lopatanje prekida tužna, bijesna, povremeno i sretna rodbina preminulih. No ako znate ponešto o biografiji spisateljice, onda znate i da slijedi priča za pamćenje. Valérie Perrin više je od petnaest godina partnerica slavnog francuskog redatelja Claudea Lelouchea, od nje starijeg gotovo trideset godina. Baš prije mjesec dana Lelouche je francuskim medijima napokon otkrio kako su se upoznali: Valérie Perrin poslala mu je prije petnaest godina pismo u kojem je potanko opisala što joj znače njegovi filmovi i kako ih doživljava. Pismo je potpisala samo s Valérie, bez prezimena. No Lelouche je uspio otkriti tko ga tako dobro poznaje, a da ga nikad nije upoznao.
Kao i Lelouche, i čitatelj će uživati u crticama koje Perrin niže, dok ga polako hvata u svoju mrežu. Jedna večer čitanja, i već će i sam sjediti u Violetteinoj kuhinji, birati čaj ili ispijati čašu vina. Možda osjetiti poriv da se povjeri Violette, da joj ispriča ono što nikome nije. A kad najmanje očekuje, Violette će napokon progovoriti, potvrditi ono što je rekao francuski pisac tragedija Prosper Crébillon: "Što je veća nesreća, to je veći život." Neizrečeno vrišti duboko u nama, dodao bi Christian Bobin.
"Svježa voda za cvijeće", da se poslužim riječima čuvara groblja koji je prethodio Violette, priča je u kojoj je Perrin pomalo objedinila sve pripovijetke Victora Hugoa: antologija velikih nesreća, malih sreća i nadanja, u kojoj se otkrije da smrt počinje kada o nama nitko više ne sanja, da je ljubav kad sretneš nekoga tko ti otkrije nešto o tebi i da se svaka samoća ipak s nekime – dijeli.
Podijeli na Facebook
