Od onih sam osoba čiji kvocijent emocionalne inteligencije nije dovoljno visok, a da joj se karakter ne bi poljuljao pod medijskim bombardiranjem informacijama o ekskvizitnoj Lisbeth Salander i njezinim antiheroinskim čarima, pa sam poklekla pod pritiskom i uhvatila se u koštac s posthumnim ostacima švedskog Wunder Menscha Larssona, a sve pod izgovorom kako ne valja biti opće nekulturan i neinformiran i kako je svaka knjiga, makar bila vrijedna ništice, zaslužila biti pročitana, pa zaboravljena u prašini.

Govorim o prvom dijelu trilogije Millennium nazvanom "Muškarci koji mrze žene", o naslovu kojim su prošle godine vrvjeli svi dnevnici, tjednici i internetski portali, a čija se američka ekranizacija tijekom cijele 2012. projicirala u kinima diljem lijepe naše.

Radnja romana je, u kratkim crtama, sljedeća: Mikaela Blomkvista, novinara čiji je ugled okaljan izgubljenom sudskom parnicom protiv moćnog industrijalca i poslovnjaka Wennerströma, unajmljuje drugi, jednako moćni biznismen Henrik Vanger kako bi rasvijetlio slučaj nećakinje Harriet Vanger koja je nestala sredinom prošlog stoljeća, od kada joj se gubi svaki trag.

U svojoj odiseji Blomkvist susreće Lisbeth Salander, genijalnu i socijalno neadaptiranu računalnu hakericu sumnjive prošlosti, koja će mu pomoći u otkrivanju okolnosti koje su pratile Harrietin nestanak i povratiti obraz u slučaju Wennerström.
Ovaj istražiteljski par, kao i svaki stereotipni par u svakom krimi-romanu, ima svoje fetiše, a to su kava i sendviči sa sirom, jetrenom paštetom i kiselim krastavcima.

Sama ideja koju je Larsson pokušao provesti u djelo itekako je interesantna: nacistička povijest članova jedne od najmoćnijih obitelji Švedske izmiješana sa sadističkim torturama i incestuoznim odnosima dirigiranim palicom opsesivno-kompulzivnog alkoholičara i serijskog ubojice. Obiteljske drame čitateljima su uvijek zanimljiva tema, a kada su začinjene psihološkim devijacijama protagonista, knjiga bi trebala biti pun pogodak.

Međutim, sa žalošću moram konstatirati kako je ovaj prvi dio Larssonove trilogije na mene ostavio učinak mokre krpe posred lica. Pisana krutim, novinarskim stilom, s nabacanim podacima koji se na nekim mjestima bespotrebno gomilaju, a na drugima ih očajnički fali, nije ostavila na mene apsolutno nikakvu emociju, a ta se ravnodušnost protezala tijekom svih 445 stranica knjige.

Nema onog uzbuđenja kada deus ex machina zakaže, pa se glavni protagonist mora dobro oznojiti ne bi li se izvukao iz nevolje u koju se upleo; nema efekta otvorenih usta u trenutku razotkrivanja mračne tajne obitelji stare nekoliko desetljeća, niti jeze koju bi na svakog čitatelja trebala ostaviti slika spržene i dekapitirane mačke bačene pred Blomkvistova vrata kao zlokobna prijetnja.

Žao mi je što Larsson svojim krutim jezikom nije uspio ispričati priču koja bi čitatelja, na kraju, ostavila u šoku, budući da je odabrao proanalizirati tako teške teme i predstaviti ih publici.

Ono što, doduše, jest interesantno je to da je roman, koji tematizira mržnju žena, rodio novu heroinu koja će, po svemu sudeći, dugo ostati zapamćena po svemu onome što je društvo do sada kritiziralo i odbacivalo. Lisbeth Salander istisnula je klasičnu žensku ljepotu i nametnula inteligenciju kao imperativ; po njezinom stilu modne kuće su sačinjavale nove kolekcije, čime je postala modelom koji će inspirirati nove naraštaje, iznikle na tlu sveopćeg ludila kao posljedice tehnologija koje se mijenjaju brzinom svjetlosti.

Nije neobično ni to što je Larsson glavnog zločinca okarakterizirao kao nacističkog sadista koji, osim što svoju mržnju ispoljava prema van, iste te zločine čini unutar vlastite obitelji, jer je i sam velik dio života proveo boreći se protiv antidemokratske, desničarske, ekstremističke i rasističke politike.

Prema biografiji, odgajali su ga baka i djed koji je bio deklarirani antifašist što je, vrlo vjerojatno, bila posljedica boravka u nekom od koncentracijskih logora. Larsson je, zbog toga, posljednjih petnaest godina svog života proveo pod stalnom prijetnjom desničara, sve do iznenadne smrti 2004. godine, a još jedna zanimljivost vezana uz njega je ta da se njegova smrt podudarila s datumom Kristalne noći, 9. studenoga.

Bilo kako bilo, "Muškarci koji mrze žene" knjiga je koja će čitatelja zabaviti i skratiti mu dokolicu, s kojeg aspekta zaslužuje visoko mjesto na ljestvici literature za razbibrigu. Ali, medijski nepotrebno razvikana i eksponirana, ostat će vrlo vjerojatno i vrlo skoro - zaboravljena.

Hit roman koji je istisnuo žensku ljepotu i nametnuo inteligenciju kao imperativ