Dugo sam se opirala tome da uzmem ovu knjigu u ruke. Najviše zbog svih tih opisa knjige u kojima se objašnjava kako glavna junakinja odlazi na putovanje svijetom kako bi pronašla sebe. Mislila sam: da, prekrasno, još jedna knjiga o tome kako ćeš se prosvijetliti tako što ćeš – pobjeći od života! Ostaviti sve, otići u neki hram u Indiju, disati, meditirati i živjeti od zraka ili tko zna čega! Nešto se u meni buni protiv ideje bijega kao rješenja. Duboko vjerujem da se o životu uči – življenjem. No, ipak, cijela medijska buka oko knjige i filma snimljenog prema njoj, s Julijom Roberts u glavnoj ulozi, navela me da uzmem knjigu u ruke. To, i preporuka prijateljice kojoj vjerujem.

I, javno priznajem – sve što sam mislila bilo je pogrešno!

Već dugo nisam pročitala tako duhovitu, šarmantnu, iskrenu i duboku knjigu u kojoj sam svake dvije do tri stranice pronalazila – sebe! Svoja pitanja, dvojbe, strahove, životne dileme. Okej, slobodno to nazovite krizom tridesetih godina. Možda i jest. Ali ja sam u potpunosti shvatila zašto je knjiga došla do tako puno glava i srca širom svijeta.

Ono što odmah na početku treba naglasiti: Elizabeth Gilbert je, kako sam negdje pročitala, prije svega izvrsna spisateljica. Njen jezik, stil pisanja, duhovitost, slikovitost i mašta toliko su slojeviti i bogati da se u njeno pisanje čitatelj zaljubljuje već nakon par stranica. Posebice ako ju odlučite čitati u izvorniku – na engleskom jeziku. Čitajući ju, svako malo bih se smijala na sav glas (čitala sam ju na javnim mjestima i ljudi su me zaista čudno gledali), a par puta sam se iskreno rasplakala, najčešće dirnuta iskrenošću ili likovima u njoj.

Za one koje ne znaju – knjiga je istinita priča Elizabeth Gilbert. Na početku knjige ona je u svojim ranim tridesetima, ima sretan brak, uspješnu karijeru, veliku kuću koju je sama uredila, već razmišlja i o djeci (jer joj svi govore kako je sada vrijeme, već je u tridesetima i udana i vrijeme je za to, zvuči li vam slučajno poznato?). Slika savršenosti. S jednim malim problemom: užasno je nesretna. Jednog dana završi, grčevito plačući, na podu kupaonice i shvati kako nije sretna i kako to nije život kakav želi živjeti. Ne želi biti u tom braku, ne želi imati djecu i to nije život kakav želi za sebe. Sve te materijalne stvari, koje prividno savršeno funkcioniraju u njenom životu, ne čine bit samoga života. Nešto nedostaje.

Odlučuje se na razvod i mukotrpnu bitku s mužem oko zajedničke imovine. I nedugo nakon toga upada u novu vezu koja ju još više iscrpi i dovede do ruba. Zašto? Između ostaloga, shvaća da joj se to događa upravo zbog toga što, kada voli, onda zaista voli, i objektu svoje ljubavi daje apsolutno sve, uključujući i sebe. Ona sama prestaje postojati, nema je. Njene želje, potrebe, cijelo njeno biće – sve to nestaje, i postoji samo – par. Njih dvoje.

Tada shvaća da je jedini način da bude sretna i da otkrije što ona zaista jest – maknuti se od svega poznatoga (a posebice muškaraca čijim robom svojevoljno postaje od kako zna za sebe) i otići na put otkrivanja sebe i onoga što ona zaista želi od života.

Prodaje prava za svoju buduću knjigu koju još nije napisala (ovo je mali detalj za one koji komentiraju da moraš biti bogatašica da bi napravila nešto ovakvo; ne, novac nije došao iz tog izvora) i odlazi na put u Italiju, Indiju i na Bali, u potrazi za odgovorima što ona želi u životu.

U Italiji se uči – živjeti. Uživati u malim svakodnevnim životnim strastima (a tko to zna bolje od Talijana?!). Jedenje pizze u Napulju ili špageta na Rimskom trgu pretvara u pravi mali ritual slavljenja života i uči biti zahvalna na onome što već ima u životu – na lijepim trenucima, prijateljima, prilikama... U pravilu, biti zahvalan na stvarima koje već imamo u životu ne zvuči kao znanstvena fantastika, no nekima ipak treba putovanje u Rim kako bi usvojili ovu lijepu životnu praksu.

Zatim odlazi u ašram u Indiju gdje se pokušava razračunati sa svojim umom-brbljivcem i pronaći tišinu i mir u sebi. Uči se opraštanju (sebi i drugima) i u tišini uspijeva pronaći ono što je za nju ekvivalent Boga. I ne ide joj lako. Mi zapadnjaci baš nismo navikli na bivanje u tišini i sa samim sobom. Razgovori koje ona u tom trenutku vodi sa svojim umom jedan su od najšarmantnijih dijelova knjige.

A zatim odlazi na Bali pronaći – balans. Upravo zato jer je cijelo vrijeme svjesna da je najveći izazov taj novostečeni mir i sigurnost spojiti sa svakodnevnim životom. Živjeti život, a ne biti izbačena iz ravnoteže koju je pronašla, uvesti svoj unutarnji mir u svakodnevni život.

Tako da, ne, ovo nije knjiga o bijegu u Italiju, Indiju i na Bali, već priča o jednoj potpunoj unutarnjoj transformaciji koju Liz doživljava na tom putu. Na putu otkrivanja sebe i onoga što ona želi od života.

I najdivniji dio cijele priče je što se pritom tako brutalno ogoljava i svoje najskrivenije misli, strahove, frustracije i doživljaje iskreno dijeli sa cijelim svijetom. Na trenutke, u dijelovima njenih razgovora sa samom sobom, prolazila me jeza od njene hrabrosti. Toliko duboko zaroniti u sebe i priznati sebi i ostatku svijeta svoje najdublje tajne i najskrivenije osjećaje – iako to neki kritičari nazivaju marketinškim trikom za pridobivanje publike - u stvari je velika hrabrost. Koliko bi se ljudi iskreno usudilo priznati da su imali u svom životu noć kada su se borili sa samim sobom da si ne prerežu žile na rukama kuhinjskim nožem jer su izgubili smisao? Ja se ne bih usudila pisati o tome. Elizabeth jest.

I na kraju, pogledala sam i film. Najveća ljepota ove knjige su upravo Elizabethini unutarnji doživljaji s putovanja, a njih nedostaje u filmu. Zato preporučujem najprije pročitati knjigu, a tek onda pogledati film. Film bez knjige ne može niti približno dočarati predivni svijet unutarnjih doživljaja koji zaista duboko dodiruju i drmaju naš svijet, pod uvjetom da ste sebi ikada postavili neko od životnih pitanja koje si postavlja Liz.

Priča se da se i nekoliko muškaraca rasplakalo nad nekim dijelovima knjige!

Uživajte u čitanju!

Hrabra, iskrena i duhovita knjiga o ženi koja je odlučila upoznati pravu sebe