Tamnoputi američki vojnici u Europi su, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, iskusili nezapamćenu slobodu. Tih četiri godine, koliko je trajala saveznička uprava u Njemačkoj, od 1945. do 1949., crni vojnici u američkoj okupacijskoj zoni – koja je obuhvaćala ugrubo Bavarsku, Hessenu, te sjeverne dijelove Württemberga i Badena – smjeli su se družiti s bijelim ženama i ući u svaki restoran, a da ne naiđu na rasne barijere i diskriminaciju. Bila je to dvostruka pobjeda civiliziranosti: kod kuće su se još morali voziti u stražnjim dijelovima autobusa, a tijekom nacističkog režima, koji su porazili s Rusima, Francuzima i Britancima, smatrali su ih takozvanim majmunolikim podljudima. U poratnim godinama ti su hrabri mladići u Njemačku donijeli jazz i swing, ali i ostavili četiri tisuće tamnoputih beba, poznatih kao brown babies.
U Njemačkoj je između 1945. i 1955. izvan braka rođeno gotovo šezdeset i osam tisuća djece savezničkih okupacijskih vojnika i njemačkih žena. Više od polovice imalo je oca Amerikanca. No problem je predstavljalo samo njih četiri tisuće i osam stotina zbog drugačije boje kože. Političarka CDU-a Luise Rehling 12. ožujka 1952. u Bundestagu u Bonnu drži govor o "djeci mješancima" i naglašava kako "odgovorna tijela besplatne i službene skrbi za mlade već godinama razmišljaju o sudbini te djece miješane rase, kojoj ne odgovaraju već sami klimatski uvjeti u našoj zemlji". U dopisu Ministarstva unutarnjih poslova iz studenoga 1950., upućenom svim njemačkim uredima za skrb o mladima, kao i katoličkom Caritasu i protestantskoj Unutarnjoj misiji, pozivalo ih se da se izjasne oko pitanja "deportacije crnačke djece miješane rase u Afriku". No katolički misionari koji rade u sjevernoj Africi, gdje također vode sirotište, ne savjetuju da se djeca mješovite rase dovode tamo.
Njemačka ima problem. Djeca su izložena i skrivenoj i otvorenoj diskriminaciji, njihove neudane majke naziva se "crnačkim kurvama", "američkim droljama" ili "posrnulim djevojkama". Rat je završio, nacistički režim je srušen, ali još su žive riječi Josepha Goebbelsa, ministra propagande Reicha, koji je promicao nacionalsocijalistički ideal ženstvenosti, prema kojem je njemačka žena "maternica Trećeg Reicha" s "misijom sprečavanja onečišćenja rase". Za "crnačku djecu" nema bonova za hranu. Složeni pravni položaj dodatno je pogoršao njihovu situaciju. Amerikanci su dali sebi posebna prava za vrijeme boravka u Njemačkoj. Važeći zakon, prema kojem očevi i za svoju izvanbračnu djecu do 16 godina starosti plaćaju uzdržavanje, nije se odnosio na vojnike i okupacijske vlasti. Početkom školske godine 1952. prva afro-njemačka djeca krenula su u školu, ali drugi roditelji nisu htjeli da njihova djeca sjede u klupama "zajedno s crncima". Zbog toga je, primjerice, Stara gimnazija u Bremenu izdala brošuru "Maxi, naš crni dječak".
U tu bremenitu poslijeratnu atmosferu njemačka spisateljica Susanne Abel smješta svoj debitantski roman "Greta – godine ljubavi, godine sjećanja" koji je nakladnička kuća Sonatina, u prijevodu Sanje Gjenero, objavila tik pred Interliber. U originalu se roman zove "Stay away from Gretchen – Eine unmögliche Liebe" i već godinu i pol dana suvereno vlada Spiegelovom listom bestselera. Njemački naziv romana teško je bilo prevesti na hrvatski da zadrži originalni kontekst: Stay away from Gretchen – kloni se njemačkih žena – bio je službeni apel kojim je američka vojna uprava u Njemačkoj svoje vojnike upozoravala da se drže podalje od Njemica jer bi ih mogle zaraziti sifilisom. Pored toga, svaki američki vojnik dobio bi džepni vodič po Njemačkoj na čijoj je naslovnici velikim slovima pisalo "DO NOT FRATERNIZE" – bratimljenje zabranjeno, a unutra je bilo jasno istaknuto upozorenje: "Oprez! Drži razmak. Sjeti se da je prije jedanaest godina većina Nijemaca svojim glasovima na izborima dovela naciste na vlast. Cijeli njemački narod pročitao je Hitlerov 'Mein Kampf'."
Susanne Abel (1971) studirala je na Njemačkoj akademiji za film i televiziju u Berlinu, a potom se afirmirala kao spisateljica i redateljica zabavnih emisija i dokumentaraca. To joj je, vjerujem, dalo neophodne alate da složene političke okolnosti – kako prošlosti, tako i današnjice – fikcionalizira u tečno ispričanu priču o popularnom televizijskom voditelju Tomu Monderathu koji igrom slučaja otkriva tajnu prošlost svoje 84-godišnje majke Grete. Abel koristi najveću krizu u Europi od Drugog svjetskog rata – migrantsku krizu iz 2015. godine, kao triger kojim će na površinu izvući traumatska sjećanja nakon ruske okupacije Istočne Pruske i mukotrpni bijeg njezinih stanovnika u Njemačku.
Tijekom bijega istočne Pruse nazivali su Poljacima, ruksak-Nijemcima, izbjeglicama, sve izgovoreno s mržnjom i prezirom. Izbjeglice iz Iraka i Sirije, duž cijele balkanske rute, 2015. godine su pljačkali i batinali, odbijali prihvatiti i pokušali vratiti kući uz objašnjenje da muškarci moraju braniti svoju zemlju, a ne iz nje bježati. Danas, kad (opravdano) primamo ukrajinske izbjeglice, skrbimo o njima bez obzira jesu li djeca, žene ili muškarci, jasno je da je kriza iz 2015. godine otvorila duboku pukotinu i pokazala u kojoj su mjeri Europljani (i dalje) rasisti.
Autorica "Grete" novinarski, reportažno opisuje kalvariju istočnih Prusa: bijeg od ruskih vojnika, pljačke i silovanja, glad i smrti, sabirne centre u Njemačkoj, robovski rad na seoskim imanjima sunarodnjaka, prezir i izolaciju, očaj zbog gubitka članova obitelji, radost kad nakon godina straha neke ipak pronalaze, zaborav strahota da bi se preživjelo i iznova konstruirao kakav-takav život u poslijeratnoj Njemačkoj. Osobno iskustvo užasa, to znamo, nije nikakvo jamstvo da će se biti dobar čovjek: nesreća neke ljude otvrdne pa jedna Gretchen – koja u postratnim godinama svoju obitelj, iako samo mršava djevojčica, hrani i čuva – neće naići na razumijevanje kad se zaljubi u afroameričkog vojnika.
Na početku romana Greta Monderath dementna je starica s kojom njezin sin Tom nema blizak odnos. Pamti je kao udaljenu, gotovo hladnu majku koja je veći dio njegova djetinjstva provela u psihijatrijskim ustanovama, a da on nikad nije saznao zašto – nije ju mogao spasiti, a želio ju je spasiti kao i svako dijete svoju mamu, pa zbog toga osjeća goruću krivnju. No demencija neočekivano donosi blagoslov: kratkotrajno pamćenje trajno joj je narušeno, govore mu liječnici, no dugoročno nije, pa prokletstvom i čudom bolesti sredovječni, usamljeni Tom odjednom otkriva da je njegova uplašena i okamenjena majka jednom davno bila strastvena, borbena mlada žena. Taj je narativni rukavac u romanu možda i najljepši – preobrazba je čudesno lijepa i živo nas podsjeća da su i stari ljudi nekad bili puni snage i snova, da u njima i dalje žive djeca i mladi ljudi koji su nekada bili.
Dok kamerom bilježi patnju novodobnih izbjeglica, slijedi Angelu Merkel koja je u Njemačku pozvala osamsto tisuća Iračana i Sirijaca, zbog čega dio Nijemaca žestoko prosvjeduje, Tom otkriva da je i njegova majka jednom prošla isto putovanje. Susanne Abel beskompromisno se suočava s njemačkom nacističkom i rasističkom prošlošću, ne štedi ni sebe ni svoje sunarodnjake: pokušavam zamisliti da se Hrvatska jednog dana tako temeljito i hrabro obračuna s vlastitim ustaškim nasljeđem.
Odvažnost nije ništa manja zato što su Nürnberškim procesima savezničke snage Njemačku na to prisilile odmah po završetku Drugog svjetskog rata: Abel u romanu, uostalom, istražuje dio njemačke rasističke povijesti o kojoj većina nas ništa ne zna, a u narativnoj digresiji progovara i o važnom pitanju transgeneracijskog prijenosa traume koja je opteretila "unuke rata". Pritom je njezin naoko hladan, jednostavan, nekima bi se mogao učiniti i suh jezik zapravo prednost: kad je fikcija toliko napunjena faktografijom, ispripovijedana bez gustih i često opterećujućih nanosa emocionalnosti, usto lišena patetike, čitatelja ostavlja s njegovim osjećajima – ono s čime popunite uvjetno rečeno "praznine", vaša je prilika za vlastito iscjeljenje koju Tom i njegova majka dobivaju u romanu.
Susanne Abel na jednom mjestu u romanu citira povijesni govor dr. Konrada Adenauera, u postratno vrijeme predsjednika novoosnovane stranke, Kršćansko-demokratske unije (CDU): "Naš je cilj uskrsnuće Njemačke. Njemačka treba postati demokratska savezna država s opsežnom decentralizacijom. Vjerujemo da je takvo državno uređenje Njemačke najbolje i za susjedne zemlje. Nadamo se da će u bliskoj budućnosti nastati Ujedinjene države Europe, kojima bi pripadala Njemačka, i da će onda Europa, kontinent na kojem tako često bijesne ratovi, uživati u blagodatima trajnog mira."
Taj će isti CDU pedeset godina kasnije dati Angelu Merkel, državnicu za koju Susanne Abel nikad nije glasala, ali joj se u pogovoru romana zahvaljuje na humanim odlukama koje je donijela u ljeto 2015. godine. U tom istom pogovoru Abel piše kako, nakon što je duboko zaronila u životne uvjete Drugog svjetskog rata i njemačkog poraća, zna koliko je sretna što je rođena u doba u kojem barem u Njemačkoj prevladavaju mir, ekonomski prosperitet i socijalna sigurnost. "U doba kada kao žena mogu slobodno oblikovati svoj život. Duboko sam zahvalna na tome." "Greta" je važan roman, želim joj dug život i mnogo čitatelja i u hrvatskom prijevodu.
Podijeli na Facebook
