Kad je u svojim tinejdžerskim godinama prvi put pokušala pisati, njezin djed, književni kritičar Malcolm Cowley, dao joj je savjet koji je otad uvijek uz nju: jedino što moraš znati, rekao je, jest to da svaka dobra priča mora imati početak, sredinu i kraj, a kraj mora biti nagoviješten na početku. Kad joj je bilo jedanaest, otac Robert Cowley, urednik i izvanredan povjesničar, rekao joj je pak kako je najbolje pisanje uvijek najkraća udaljenost između dvije točke. Miranda Cowley Heller poslušala je djeda, oca nije. Njezin roman prvijenac "Palača od papira", upravo objavljen na hrvatskom jeziku, u nakladi izdavačke kuće Znanje i prijevodu Ivane Mirošević, sa svojih više od 400 stranica sigurno nije najkraća udaljenost između dvije točke na papiru, ali kraj jest moguće naslutiti odmah na početku. Ili nije?
O tome se već godinu dana u Sjedinjenim Državama vode ostrašćene i žilave rasprave. Nije baš pravilo književnu recenziju počinjati od kraja (bez brige, neću ništa otkriti!), no magična privlačnost "Palače od papira" upravo je u ambivalentnom svršetku. Iako Miranda Cowley Heller sama tvrdi kako ne voli nejasne završetke, upravo je takav napisala, ostavljajući čitatelje u agoniji oko toga kako je ova obiteljska i ljubavna drama skončala. Što je neke nagnalo da roman čitaju ispočetka i tvrde da je – ako se pažljivo čita – sve vrlo jasno.
"Palača od papira" ima naoko jednostavan zaplet: čitava radnja sabijena je u jedan dan, 24 sata, a zbiva se u Palači od papira, kako se zove kamp što ga čini nekoliko brvnara, a koji je na obali jezera skrivenog u Back Woodsu na poluotoku Cape Cod sagradio pripovjedačičin djed. Izvana, brvnare su čvrste – otporne kućice u tradicionalnom novoengleskom stilu koje su izdržale beskrajne oštre zime i sjevernjake i generacije zavađenih obitelji. No djedu je pri gradnji ponestalo novca pa je unutarnje zidove i stropove izgradio od prešanog kartona. Simbolika je, rekla bih, sračunato razvidna: kakve su brvnare, takvi su i junaci ovoga romana – izvana stameni, iznutra vječna hrana miševima (koje s početkom svakog ljeta treba iznova rastjerati).
Naratorica je Elle, pedesetogodišnja profesorica književnosti, majka troje djece – sedamnaestogodišnjeg Jacka, desetogodišnje Maddy i devetogodišnjeg Finna, tzv. irskih blizanaca (djeca koja se rode unutar iste kalendarske godine), sretno udana za šarmantnog, seksepilnog britanskog novinara Petera. Radnja počinje u 6.30 sati prvog dana kolovoza, Elle se budi i odlazi na svoje uobičajeno jutarnje plivanje. No jutro nije obično jer je večer prije Elle učinila nezamislivo: poševila se s Jonasom, svojim najboljim prijateljem još od djetinjstva, potajno naravno, ali usred obiteljske večere kojoj su, osim njezina muža i djece, prisustvovali i njezina majka Wallace, Jonasova supruga Gina i drugi obiteljski prijatelji. Dok snažnim zamasima prevaljuje jezero, Elle je jasno da povratka više nema. "Nema više žaljenja za onim što nisam učinila. Odsad samo žaljenje zbog onoga što jesam učinila. Volim ga, mrzim sebe; volim sebe, mrzim njega. To je kraj jedne duge priče."
Iako je Mirandi Cowley Heller ovo prvi roman, ona itekako zna što radi. Ne samo da je odrasla u New Yorku u obitelji umjetnika, pisaca i urednika – što je i društveni sloj u koji smješta radnju svojega romana, a Cape Cod je njegov Camelot – nego je i gotovo desetljeće provela radeći na HBO-u kao šefica svih dramskih serija, razvijajući i nadgledajući stvaranje TV drama poput "Obitelji Soprano", "Dva metra pod zemljom" i "Žica". To iskustvo jasno se osjeća dok se čita "Palača od papira" jer Cowley Heller ima sjajan osjećaj za dramatiku, tempo i suspense. Prije svega, izvanredna je graditeljica priče – četiri stotine stranica, usprkos očevu savjetu, nije potrošeno uzalud, pri čemu se autorica ne oslanja na često površan thrill karakterističan za žanrovske televizijske (i književne) formate – ne baca jeftine mamce, nego vas zaljubljuje u likove i priču. Potpuno je jasno zašto je HBO odmah otkupio prava na roman za televizijsku seriju: "Palača od papira" lako bi mogla postati nove "Male prljave laži"!
Jedan mamac autorica, naravno, odmah baca pred čitatelja: znamo što je učinila, prevarila je supruga, i znamo da zbog toga osjeća i opipljivo (seksualno) uzbuđenje i mučnu grižnju savjesti. Ne znamo zašto je to učinila i koga će odabrati. Iz zapaljive scene ševe – roman obiluje prizorima sočnoga seksa! – uvodi nas ravno u obiteljsku dramu koja se proteže desetljećima. U obitelji Elleine majke Wallace – a "Palača od papira" sva je posvećena ženama – rastava je tek riječ od sedam slova, nešto što ljudi čine kad im postane dosadno u braku ili kad shvate da im ne ide. Oboje Wallaceinih roditelja triput je bilo u braku, Wallace dvaput, no u njoj je, opisuje ju njezina kći Elle, nešto bezvremeno: prava je gnjavatorica, no krasi je veličanstveno dostojanstvo. To je vrsta majke koja vjeruje da je „rastava dobra za djecu“ jer su nesretni ljudi uvijek zanimljiviji, i to je vrsta majke koja je Elleinu sestrinsku ljubomoru na dvije godine stariju Annu razriješila ovim riječima: "Moraš oprati tanjure… nećeš dobiti ruž. A ja sam morala svom očuhu popušiti kurac. Austin mu ga je samo trebao izdrkati. Što da ti kažem? Život nije pravedan." Njezin najgori savjet? "Sjeti se Botticellija. Budi poput Venere koja se uzdiže iz školjke, usana smjerno zatvorenih, čedne čak i u svojoj nagosti.“ Drugim riječima: „Molim te, potrudi se i nemoj cijelo vrijeme biti tako teška. Ne govori puno i izgledaj tajanstveno."
Wallace ima 73 godine, otvoreno je zaljubljena u Elleina supruga Petera, ali Elle neopisivo živcira, najviše zato što joj Elle nikad nije rekla pravu istinu o tragičnom udesu koji je razdvojio nju i Jonasa. Elle i Jonas upoznali su se u Back Woodsu kad je njemu bilo osam, a njoj jedanaest godina. Jonas je, kao i njegova supruga Gina, umjetnik, i uz to zgodan, "gusta crna kosa koju možeš zagrabiti šakom, blijedozelene oči, koža ispolirana snagom i čežnjom, divlje stvorenje, najljepši čovjek na Zemlji". Pored toga, on je osoba uz koju Elle ne osjeća nezgrapnost. Nema napetosti. Samo prisnost.
I Peter je zgodan (jer zašto bi išta olakšalo izbor?). Nije prekrasan, već zgodan na onaj staromodan način filmske zvijezde. Visok. Elegantan. Britanac. Ugledan novinar. Onaj tip muškarca koji izgleda seksi u odijelu. Aristokratskog držanja. Strpljiv, no zastrašujuć kad se naljuti. Može čuvati tajnu. Rijetko mu nešto promakne. Kad je uzbuđen, pocrvene mu vrhovi ušiju. Ima dugačak korak. On Elle uravnotežuje, čini da se osjeća sigurnom. Ima izdužene, elegantne ruke. Uvijek daje novac prosjacima, gleda ih u oči s poštovanjem. Najviše od svega, Elle voli osobu koju vidi kad je on pogleda. Vlastiti narcizam ipak najviše očarava; u tom je smislu Elle uistinu žena svoga doba – voli ona i svoje muškarce i svoju djecu i svoju majku, ali najviše voli kad vole nju.
"Palača od papira" nije sentimentalni ljubić, barem ne sve do samoga kraja. Poneka rješenja – o kojima ne mogu govoriti, a da ne otkrijem ključnu tajnu romana – tanašno su izvedena, meni osobno kao čitateljici neuvjerljiva, primjerice ono koje omogućuje Elle i Jonasu da prestanu osjećati sjenu srama. No "Palača" istodobno otvara važne teme braka, roditeljstva, ženskog identiteta i autonomnosti, obiteljskog nasilja i žrtvovanja, svakako i ljubavi – bavi se svim onim dvojbama koje suvremenog čovjeka, navodno slobodnijeg nego ikad prije, zakucavaju u asfalt dok juri automobilom na posao, vozi se možda podzemnom ili vlakom, i ne stigne o dvojbama razmisliti više od nekoliko minuta, sve dok ga navečer u krevet ne obori umor, a onda do jutra mlati nesanica.
Ono što je nekad bio roman, danas je televizijski serija: odgovori, makar i površni, ne traže se više u knjigama (ili razgovoru), nego u televizoru ili na laptopu. Miranda Cowley Heller spojila je najbolje od oba svijeta u svojem romanu: dobili smo trodimenzionalnu napeticu utisnutu u dubinu dvodimenzionalnog papira. Kraj je možda takav, ambivalentan, zašto je autorica ipak deset godina bila televizijska majka; teško se oteti porivu za nastavkom, za novom sezonom. Jedva čekam da dovoljan broj domaćih čitatelja savlada "Palaču od papira" i da počnu – igre strasti. Ja sam "team Peter".
Podijeli na Facebook
