Završila su ona vremena u kojima je velika književnost počinjala već prvom rečenicom. Incipit, latinski "počinje", u ponekoj se knjizi može još naći u grafičkom obliku, kao verzalni tekst na početku prve rečenice novoga poglavlja, no rijetko se simbolično podudara sa značenjskim. Budu to samo velika slova, iza njih se ne otkrivaju velike misli ili veliki mamci koji nagone na čitanje. Malo je, da parafraziram Tolstoja, sretnih obitelji što su nalik jedna drugoj ili, u duhu Jane Austen, univerzalno ili opće priznatih istina o bogatim neoženjenim muškarcima u potrazi za suprugom. Što će vam, uostalom, dovitljivost kad na internetu - užasa li! - postoji generator prvih rečenica?!

A onda naiđete na ovo: "Bilo je popodne jednog vikenda u ožujku kada je Dewi Ayu ustala iz groba nakon što je bila mrtva dvadeset jednu godinu."

I znate da je pred vama roman. Tako, naime, počinje "Ljepota je njezina rana" Eke Kurniawana, indonezijskog pisca rođenog 1975. godine. Ako vam je njegovo prezime poznato, to je zbog romana "Man Tiger" koji je lani bio nominiran za The Man Booker International Prize. "Man Tiger" ovjenčan je nizom hvalospjeva, originalno je objavljen 2004. godine, dvije godine nakon što je Kurniawan napisao "Cantik Itu Luka" kako na indonezijskom glasi naziv romana "Ljepota je njezina rana" (u nekim zemljama naslov je preveden kao "Ljepota je rana").

Rečenica koju sam citirala prva je rečenica "Ljepote", egzemplar svima onima koji Kurniawana nazivaju novim Márquezom. Ima još takvih rečenica u ovom romanu od 378 stranica (Znanje, 2017.), gotovo po pravilu na početku svakoga poglavlja. Nemoguće je ne diviti se toj upornoj manifestaciji vještine i talenta: prva rečenica kao inkantacija, potom slijedi raskošna i ironična priča, majstorski upletena među ostale priče u ovom epskom obiteljskom romanu koji obuhvaća nekoliko desetljeća recentnije indonezijske povijesti.

Dewi Ayu koja je ustala iz mrtvih je prostituka. Spavala je sa stotinu sedamdeset dva muškarca. Najstarijem je bilo devedeset, najmlađem dvanaest. Dobro ih se sjeća. Nekad je bila samo izvanbračno dijete brata i sestre, unuka jednog od najbogatijih Nizozemaca u fikcionalnom obalnom mjestu Halimunda - indonezijskom Macondu - dok je Indonezija još bila nizozemska kolonija. Kad su Indoneziju napali Japanci, djed Stamler je otišao u rat, baka i tetka pokušale su pobjeći u Europu, a šesnaestogodišnja Dewi je odlučila ostati u Halimundi i udati se za nesuđenog ljubavnika svoje druge bake koja je pak bila ljubavnica njezinu oženjenom djedu. No Dewi je tričetvrt bijela, crne kose i plavkastih očiju, ne izgleda kao domaća pa završi u japanskom ratnom logoru s drugim Nizozemkama koje nisu pobjegle. Kad majci njezine prijateljice zatreba liječnička pomoć, Dewi će postati jako praktična i leći na stol u uredu japanskog zapovjednika...

Indoneziju će poharati nekoliko sila - nizozemska, japanska, gerilska, komunistička, no najgora će biti zabluda neovisnosti. Svaka će sila Dewi posijati jedno dijete, uvijek silovanjem, od pamtivijeka brutalno učinkovitom ratnom taktikom. Tri kćeri bit će ljepotice, pa time i nesretne jer... ljepota je rana. Kad otkrije da je četvrti put trudna, Dewi će dozlogrditi pa će se početi moliti da rodi najružniju kćer na svijetu. Nju će nazvati Ljepotica.

Jedan moj prijatelj tvrdi da ljudi, općenito, loše podnose svoje živote i da o njima ne bi trebali govoriti ako nisu u stanju od života napraviti stand-up nastup. Protivila sam mu se žestoko, nabrajajući najgore životne okolnosti za koje sam čula ili kojima sam svjedočila, zlobno mu dobacujući da bih baš voljela vidjeti kako bi od života napravio komediju da je kojim slučajem silovan. Pa eto, književnost me demantirala, i od silovanja se može napraviti kozerija, od masovnog ubojstva satira, u "Ljepoti" sve pršti od komične groteske.

Kao i latinoamerička književnost, i indonezijska, otkrio je cijeli svijet, ima svoj magični realizam koji počiva na legendama i usmenoj predaji. U "Ljepoti" se događaju jako neobične stvari: ljubavnice nestaju u zraku nakon što skoče sa stijene, prelijepa princeza uda se za psa i s njim živi sretno do kraja života, djevojčica sama od sebe nauči govoriti, čitati, pisati, vesti i kuhati, ostavljeni ljubavnik tuguje tako što siluje krave i kokoši, nerođene bebe nestaju iz trbuha nekoliko dana prije porođaja jer su njihovi roditelji spavali bez ljubavi, mrtvi komunist opsjeda grobara kako bi mogao razgovarati s kćeri...

Književna ljepota ove "Ljepote" je što u sve to bespogovorno vjerujete. Pa naravno da će princeza supružniku psu roditi najljepšu djevojčicu i da su zato sve žene iz Halimunde, njihovi potomci, toliko lijepe da muškarci iz cijeloga svijeta dolaze uzimati ih za ljubavnice! Kurniawan je rođeni pripovjedač, bestidno zabavan, četiristo stranica proleti u hipu, čita se u jednom dahu s onom vrstom zadovoljstva - nizom tihih eksplozija u dubini bića - koju može proizvesti samo odlična knjiga.

Ali nije samo do izvanserijske maštovitosti ni do zaigranog sarkazma kojim Kurniawan obilato podmazuje nadnaravne događaje koje opisuje. Da, kad je umiranja toliko da grobar u jednom danu u masovnu grobnicu ukopa 1232 ubijenih, životu se možda doista ne može drugačije pristupiti nego tako da se od njega napravi komična groteska - smrti i patnji treba se znati nasmijati, tako dokazujemo da smo ravnopravni borci. Ne, istinska privlačnost "Ljepote" je u nevidljivo zašivenom ekvilibriju, magiji riječi - ničega nije previše, ničega ne nedostaje.

Nije ovo samo budući hit, ovo je stvarno odličan roman.

Indonezija je dobila svojeg Márqueza, Macondo je postao Halimunda