“Da Vincijev kod”, triler o potomcima Isusa i Marije Magdalene, u Hrvatskoj objavljen 2004. godine, godinu dana nakon objave u Sjedinjenim Državama, bio mi je fantastično uzbudljivo štivo. “Anđeli i demoni” već su mi bili slabiji, objavu “Izgubljenog simbola” potpuno sam propustila. “Inferno” je tako trebao biti moj veliki povratak Robertu Langdonu, simbologu koji nosi ručni sat s Mickeyjem Mouseom i rješava svjetske urote.

U jednoj rečenici, mislim da ćemo se Dan Brown i ja rastati. “Inferno” sam razvlačila danima, što je protuprirodno kad je u pitanje page-turner, od sredine me toliko udavio da sam jedva čekala da roman završi. Sad slijedi pojašnjenje, jer iako mi je “Inferno” dosadan, fenomen Dana Browna mi je zanimljiv.

Dan Brown (49) je, naime, trenutno dvadeseti najprodavaniji autor svih vremena, iako je napisao “samo” šest knjiga. Serijal o Robertu Langdonu, koji dosad broji ukupno četiri knjige, trenutno je sedmi najprodavaniji serijal svih vremena. Knjige su mu prodane u 200 milijuna primjeraka, od toga samo “Da Vincijev kod” u više od 80 milijuna primjeraka, a prema njemu i “Anđelima i demonima” snimljeni su i filmovi s Tomom Hanksom u naslovnoj ulozi.

Brown je od malih nogu volio zagonetke, kodove, anagrame i križaljke, ponajviše stoga što mu je otac bio matematičar, a i djeci je, za rođendan i praznike, imao običaj prirediti lov na blago u kojem su morali rješavati zagonetke kako bi došli do poklona. To objašnjava zašto su svi Brownovi romani napisani kao “lov na blago” koji se najčešće odvija u 24 sata (“Izgubljeni simbol” u 12 sati), kao i zašto svi uključuju i simbologiju i neku teoriju urote.

Na odmoru na Tahitiju 1993. Brown je pročitao jedan od romana Sidneyja Sheldona i to ga je inspiriralo da postane pisac trilera (dotad se pokušavao baviti glazbom). Počeo je s “Digitalnom tvrđavom” koju je objavio pet godina kasnije. Dvije godine poslije objavljeni su “Anđeli i demoni”, a 2001. godine “Točka prevare”. U “Anđelima i demonima” prvi put se pojavljuje kao lik simbolog Robert Langdon koji će mu donijeti svjetsku slavu.

Prva tri romana nisu bila osobito uspješna; svaka je knjiga prodana u manje od 10 tisuća primjeraka. “Da Vincijev kod” (2003) bio je taj koji je postao bestseler, što je onda poguralo i Brownove prijašnje knjige. “Izgubljeni simbol”, treću knjigu u Langdonovom serijalu objavio je 2009. godine, a “Inferno” ove. U jednom intervju iz 2006. godine, Brown je otkrio da ima ideja za još 12 knjiga o Robertu Langdonu.

Nažalost, sada s odmakom, mislim da se može reći kako uspjeh “Da Vincijeva koda” Dan Brown više duguje temi, nego svojoj sposobnosti da smisli i napiše napeti triler, a temu je, kao što svi znamo, “posudio”. U travnju 2006. tužili su ga Michael Baigent i Richard Leigh, tvrdeći da je Brown ukrao ideje iz njihove knjige “Sveta krv, sveti gral”, koju su napisali 1982. godine, i iskoristio ih u svom romanu “Da Vincijev kod”. U Baigentovoj, Leighovoj i knjizi Henryja Lincolna (treći autor) prvi put se, naime, iznosi teorija o tome kako su se Isus i Marija Magdalena vjenčali i dobili dijete čija se krvna linija nastavila do današnjih dana. Sudac Peter Smith presudio je ipak u Brownovu korist, a Baigent i Leigh izgubili su i u parnici protiv Brownova nakladnika Random House, uz sudsko obrazloženje kako je njihovo djelo publicistika, a Brown piše fikciju.

E, sad: svakako da fikcija i publicistika nisu isto, ali “velika ideja” “Da Vincijeva koda” – a Brown u svakom romanu ima jednu veliku ideju i vrlo otvoreno je naziva velikom idejom na kojoj počiva njegov aktualni roman – apsolutno je identična onoj iz “Svete krvi, svetog grala” i bez sumnje je plagirana. Sve ono što je Brown ispleo oko nje, njegovo je djelo, no bez “posuđene” velike ideje “Da Vincijev kod” nikad ne bi postao bestseler, a time niti njegovi drugi, mnogo lošiji romani. Sve druge “velike ideje”, pokazalo se, za čitateljsku publiku nisu bile dovoljno velike (“Izgubljeni simbol” dobio je podvojene kritike, s tim da su one loše bile ubitačno loše), što se sada, nažalost po Browna, pokazuje i s “Infernom”.

“Inferno” jest postao trenutni bestseler u Americi, i tome se ne treba čuditi, jer Brown piše ono što prosjeku najviše paše - trilerske limunade uz koje se dobro opušta mozak i lako ih se probavi na plaži. Među specifičnijom čitateljskom publikom, primjerice među pasioniranim čitateljima krimića i trilera, već ne prolazi tako dobro. Dovoljno je pročitati komentare na knjigu na Goodreadsu.

Ono što mu se svakako mora priznati jest da je Brown pošten pisac koji dobro istražuje svoje teme: pedantan je, obrazovan, u romanima ideje objašnjava jednostavno i sve zagonetke imaju glavu i rep, a nijedna ne ostaje neriješena. Nesumnjivo je inteligentan pisac, jer nitko neinteligentan ne bi bio u stanju napisati romane koji su se prodali u 200 milijuna primjeraka.

Zašto onda ipak “Inferno” ne funkcionira? Odnosno, zašto ne funkcionira meni?

Najprije, Brownova teorija urote u “Infernu” je nestvarna; uvjerljiva je otprilike kao i Ickeova teorija o tome da među nama, ljudima, žive gmazovi (a nije bog zna kako funkcionirala ni ona u “Anđelima i demonima”). Današnji krimići i trileri više se ne baziraju toliko na moćnim i nevidljivim neprijateljima, nego su primarno - intimne drame. Čak i Stieg Larsson, koji ima moćne i velike neprijatelje u svojoj trilogiji, bazu priče zapravo polaže na intimnu dramu Lisbeth Salander. Brown tako nešto ne može izvesti jer su mu likovi šuplji i plošni, pa sva dramatika počiva na uroti. U tom smislu, Brown piše trilere koji su za današnje pojmove zastarjeli; pregazili su ga krimići skandinavskog vala u kojima je napetosti, nasilja i perverzija toliko da čitatelju lagano pucaju živci.

Kod Browna su, dalje, negativci toliko grandiozni u svojim mračnim namjerama da su zapravo karikaturalni, a time automatski gube i na opasnosti.

Treći su problem klišeji. Dan Brown je iscijedio klišeje do maksimuma: žene su zgodne, ali imaju i tajanstvenu prošlost; Langdon je briljantan simbolog, ali živi povučenim životom, omotan u skupa odijela i mekane mokasinke; negativac je genijalan i lud s paklenim planom; radnja se odvija u Italiji gdje je sve prepuno umjetničkih djela nakrcanih simbolima; tajni agenti nose crno, opasni su i malo govore. I tako dalje, i tako dalje.

Problemi s klišejima nije, naime, samo u tome što se, nekad originalne ideje, pretjeranim korištenjem potroše do te mjere da postanu iritantne. Najveći problem s klišejima u literaturi je što ne posreduju – emocije. A bez emocija nema poistovjećivanja s likovima, radnjom i idejama, pa vas sve to ostavlja nekako hladnim i ravnodušnim.

Španjolski znanstvenici su proveli istraživanje kojem je cilj bio utvrditi kako naš mozak reagira na nekoliko različitih tipova riječi. Otkrili su da su neki tipični izrazi poput “težak dan” postali toliko uobičajeni da ih naš um registrira samo kao riječi i ništa više. Drugim riječima, ako se doista imali težak dan, pa ga nazovete teškim danom, lako vam se može dogoditi da nitko ne reagira na vašu autentičnu nevolju od toga dana. Ti su klišeji u govoru (i pisanju), kad su prvi put upotrijebljeni, sasvim sigurno budili emotivne reakcije, no otad smo ih toliko puta čuli i pročitali da smo postali neosjetljivi na njih. Zato bi, zapravo, svako pisanje, a ne samo ono izvrsno, trebalo izbjegavati klišeje.

U kombinaciji karikaturalnih likova i mora klišeja, Brown, barem u meni, budi reakciju tipu “hajde, završi više”. Što je, zapravo, šteta, jer se u “Infernu” bavi jednadžbom populacijske apokalipse i temom prenapučenosti Zemlje koja je doista ozbiljan problem. U svakom slučaju, mnogo ozbiljniji i važniji od onoga iz “Da Vincijeva koda” - je li Isus doista umro na križu ili je ostao živ pa s Marijom Magdalenom imao djecu.

Dan Brown, nekoliko je puta rekao, izuzetno cijeni domišljatost i humor. Ali k vragu, ni humor nema, jer su njegove knjige iz nekog razloga krajnje neduhovite. U cijelom “Infernu”, a ima 463 stranice, našla sam tek jednu šalu i ona je, srećom, bila smiješna, onu o tome kako Palazzo Vecchio, građevina podignuta kao sjedište moći firentinske vlasti, posjetiteljima zapravo nameće zastrašujući niz od ukupno više od dvanaest izloženih penisa što dočekuju turiste.

“Inferno”, na žalost, sjajno funkcionira jedino kao turistički vodič, uostalom kao i svi Brownovi prijašnji romani iz serijala o Robertu Langdonu: “Anđeli i demoni” odigravali su se u Vatikanu, “Da Vincijev kod” u Parizu (još postoje turističke rute koje slijede mjesta iz “Da Vincijeva koda”!), “Izgubljeni simbol” u Washingtonu, a “Inferno” u Firenci.

Kad je Dan Brown u pitanju, za mene je to njegov krajnji domet. Prebacio se on iz pakla u raj, makar ga i Vergilije vodio za ruku, mene više dobiti neće.

‘Inferno’ sjajno funkcionira kao turistički vodič, kao triler je mlak i dosadnjikav