Roman Juliana Barnesa "Čovjek u crvenom kaputu" (Opus Gradna, preveo Tomislav Zagoda, 2021.) započinje izletom trojice Francuza u London 1885. godine. Jedan je princ Edmond de Polignac, drugi grof Robert de Montesquiou-Fezensac, a treći je liječnik Samuel Jean Pozzi. Sva trojica pripadnici su visokog francuskog društva, a u London odlaze u "intelektualno švrljanje" sa željom da upoznaju "londonski esteticizam". Ovom putovanju posvećeno je nekoliko kratkih odjeljaka u uvodnom dijelu romana u kojima se autor poziva na povijesne izvore, a pravo putovanje na koje nas Barnes u svom romanu vodi je putovanje pariškim i londonskim visokim društvom u razdoblju koje se danas naziva La Belle Époque (mirnodopsko razdoblje u Francuskoj između 70-ih godina 19. stoljeća i početka Prvog svjetskog rata).

Središnji lik njegova romana je doktor Samuel Pozzi (1846. – 1918.), s čijim se portretom susreo 2015. godine na izložbi u Nacionalnoj galeriji portreta u Londonu. Pozzijev portret u crvenom ogrtaču naslikao je 1881. godine američki slikar John Singer Sargent, a slika nosi naziv Doktor Pozzi kod kuće. S njom počinje Barnesovo istraživanje i interes za osobom koju prikazuje. Tko je bio doktor Pozzi prikazan u uzvišenoj i herojskoj pozi, u grimiznom ogrtaču s nježnim i profinjenim rukama? Koristeći se metodama povijesnog istraživanja Barnes oživljava Pozzijev lik, prikazuje njegov poslovni, obiteljski i društveni život, otkriva njegove veze s brojnim poznatim i manje poznatim pripadnicima francuskog i engleskog visokog društva. Pozzi je bio poznati ginekolog, intelektualac, anglofil, političar, ljubitelj umjetnosti i kolekcionar, francuski dandy, naočit i omiljen u društvu.

Bio je i uspješan kirurg zahvaljujući uvođenju metode sterilizacije i upotrebe antiseptika koju ju preuzeo do engleskog kirurga Josepha Listera što je drastično smanjilo smrtnost pacijenata. Iako je bio u prividno stabilnom braku, imao je brojne avanture i romantične veze s drugim ženama, među ostalim i s glumicom Sarah Bernhardt s kojom je ostao dugogodišnji prijatelj i koja ga je nazivala Docteur Dieu (Doktor Bog). O njegovom bračnom i intimnom životu Barnes najviše podataka crpi iz dnevnika koji je vodila Pozzijeva kći Catherine.

Grof Robert de Montesquiou-Fezensac bio je osrednji pjesnik, poznat po svojoj ekscentričnosti, za razliku od Pozzija volio je muškarce, a njegovu osobnost preuzela su dvojica književnika u kreiranju likova u svojim romanima (Joris-Karl Huysmans za lik vojvode Des Esseintesa u romanu "A rebours" i Marcel Proust za lik baruna de Charlusa u "Traganju za izgubljenim vremenom"). Montesquiou je imao neobičan ukus, ne samo u odijevanju nego i u uređenje kuće, primjerice u jednoj sobi je držao saonice na prostirki od medvjeđe kože, imao je kornjaču s pozlaćenim oklopom, a sakupljao je i čuvao čudne i rijetke predmete (metak koji je ubio Puškina i sl.).

Treći putnik Edmond de Polignac bio je siromašni princ i kompozitor, pritajeni homoseksualac i grofov prijatelj, a do njihova razilaska došlo je nakon što je Polignac u poznim godinama zbog financijske propasti ušao u brak s američkom slikaricom, pokroviteljicom umjetnosti i lezbijkom Winnarettom Singer s kojom ga je grof i upoznao i s kojom je, što se naknadno ispostavilo, živio u sretnom prijateljstvu i zajedništvu.

Uz pomoć doktora Pozzija, ali i dvojice njegovih suputnika s početka romana, također autentičnih povijesnih osoba, Barnes gradi neobično strukturiran nefikcionalni roman u kojem se izmjenjuju citati, anegdote, isječci iz dnevničkih zapisa, novina, biografija, autobiografija, romana, pisama, kao i fotografije i slike osoba koje spominje (veći dio ilustracija su karte s portretima znamenitih osoba koje je trgovina mješovitom robom Félix Potin prodavala u svojim čokoladama tijekom dva desetljeća). Minucioznim istraživanjem Barnes doktora Pozzija i njegove prijatelje dovodi u vezu s poznatim piscima, glumcima, slikarima, glazbenicima (Oscar Wilde, Marcel Proust, George Sand, Sarah Bernhardt, Henry James, Rudyard Kipling, Guy de Maupassant, Oscar Claude Monet, Richard Wagner, Winnaretta Singer…) i otkriva lice i naličje tadašnjeg glamuroznog i dekadentnog društva: vjera u napredak, znanost i nove ideje, razvoj individualizma i modernizma, ali i progresivni nacionalizam, kolonijalizam, politička korupcija, klasne razlike, seksizam i antisemitizam.

Jasno je da odlazak trojice prijatelja iz Pariza u London nije slučajno spomenut na početku, jer kroz cijeli roman Barnes prikazuje tadašnju potentnu kulturnu i civilizacijsku razmjenu između Francuske i Engleske otvoreno se u završnoj bilješci referirajući na suvremenu situaciju i izdvajanje Engleske iz Europske unije i zaključuje: "Ipak, odbijam biti pesimist. Vrijeme provedeno u dalekoj, dekadentnoj, grozničavoj, nasilnoj, narcisoidnoj i neurotičnoj Belle Époque, ostavilo me je u dobrom raspoloženju. Uglavnom zbog lika Samuela Jeana Pozzija. Čiji su preci iselili iz Italije u Francusku. Čiji je otac oženio Engleskinju en secondes noces. Čiji je polubrat oženio jednu Engleskinju u Liverpoolu. Koji je svoja odijela i zavjese davao krojiti od materijala poslanog iz Londona. Koji je naše otoke pri puta posjetio 1876. da potraži Josepha Listera i nauči postupke listerizma. Koji je prevodio Darwina. Koji je 1885. u Londonu sišao s vlaka da provede nekoliko dana u intelektualnom i dekorativnom provodu…"

Nižući povijesne događaje i osobe i gradeći mrežu naizgled nevidljivih veza koje su među njima postojale, Barnes metatekstualno i esejistički iznosi svoja zapažanja i promišljanja. Njegovi pronicljivi i često duhoviti komentari prirodno se nastavljaju na ono o čemu govori ponekad dovodeći u pitanje istinitost svega pa tako sa zadrškom čita dnevničke zapise ("Svaki veliki dnevnik zapravo znači potkopavanje, ako ne i izdaju vremena o kojem govori. To je subverzivno na mikro razini – on/ona nisu bili tako dobri kao što su se on/ona pretvarali – i na makro razini: dnevnik nas upozorava da ne uzimamo neko razdoblje prema tome kako se samo ocijenilo."), a pred sam kraj romana donosi popis pod naslovom "Stvari koje ne možemo znati".

"Čovjek u crvenom kaputu" je roman i povijesna studija jednog vremena i društva, a zahvaljujući Barnesovoj vještini pisanja, zahtjevnom istraživačkom radu i interesu koji je posebno usmjeren na osobnu povijest, na sudbine pojedinaca, njihovu intimu, strasti i težnje, ono što se čini kao daleka prošlost, postaje stvarnost i to ne baš toliko različita od one koju živimo.

Intelektualno švrljanje kroz Belle Époque