Prva zima odmah vas tresne posred lica. U studenom 1945. godine Ruža dolazi drugu Marinku u kancelariju u kazalište. Poslao je general da riješi stambeno pitanje. Udata, s djetetom, nemaju gdje da žive, kaže. Iza druga Marinka, uzdanice nove, socijalističke države, brdo je ključeva, ali baš brdo, metar visoko. General je ključ za – ključ. Odmah je sve jasno. Drug kaže drugarici da bira, može uzeti bilo koji. Ruža čita adrese s ceduljica, pa odabere jednu koju prepozna. "Buržujski ukus, drugarice", kaže Marinko.

Tena Štivičić dobro lijepi šamare.

Nemam pojma kako je londonska publika čitala ovu dramu. Na jednom mjestu autorica, iz pozicije svojeg alter-ega, kulturne gastarbajterice Alise Kos, ocu odgovara na pitanje o tome što kažu gore na ovaj naš ulazak u Europsku uniju: "Gdje gore? U Engleskoj? Ništa ne kažu, tata. Uglavnom nemaju mišljenje o nama, znaš. Osim kad je riječ o plažama. I ratnim zločincima."

Zamišljam da publika u londonskom National Theatreu krajem 2014. godine na premijeri drame bulji u smjeru pozornice i gleda te Hrvate i ponekog Bosanca, bivše partizane, ustaše, komunjare i domoljubne Hrvatine, PTSP-ovce i kriminalce pretvorene u poduzetnike, gradske šminkerice s umjetnim sisama i ostarjele austrougarske frajle u krinolinama kao neko pleme divljaka koje je Kolumbo dovukao iz Amerike na kastiljski dvor kraljice Izabele I., "da nauče govoriti". Politički stavovi su nam kao pera na Indijančevoj glavi sa slike Eugenea Deverije; malo jači vjetar i sve se to raspuše. Nismo zanosni kao Rusi koji kupuju nogometne klubove, nemamo tih para.

No, kad se razgrne ta politička kaljuža koja samo nama ima smisla, a pitanje je zapravo ima li i nama, jer i aktualnoj vlasti nedostaje bazičnog razuma da se ogradi od, primjerice, veličanja ustaša barem uvjerljivo deklarativno kad već ne može iskreno, "Tri zime" su univerzalna priča o ženskim sudbama, razumljiva svakom dvoru, epohi i jeziku. Pa je londonska publika "zanemarila" pera, a Tena Štivičić pobrala hvalospjeve kritike i uglednu nagradu Susan Smith Blackburn za 2015. godinu za svoju dramu između 140 konkurentica.

Predstavu još nisam pogledala, čeka me karta za utorak, veselim joj se kao malo čemu. Iz kazališta sam dugo izbivala, više iz lijenosti nego što sam imala razlog. Vratio me "Čarobni brijeg" u režiji Janusza Kice i fantastična, živa gluma mladog Adriana Pezdirca; čarolija je bila tolika da sam, priznajem, jedva disala od uzbuđenja, kao dijete kad prvi put vidi pokretne lutke. Te žive kazališne slike nastanjuju i ovu dramu, već u samom tekstu koji je Tena Štivičić osobno prevela s engleskog (dramu originalno nije pisala na materinskom jeziku). Tekst je dotjeran do savršenstva, autorskog pisma ima čak i u didaskalijama; ni tamo se Tena Štivičić ne usteže od fine ironije koja prožima cijelu dramu.

"Tri zime" inspirirane su obiteljskom poviješću autorice: njezina je prabaka bila sluškinja u gospodskoj kući, izbačena je na ulicu kad je rodila izvanbračno dijete. U drami ta prabaka postaje Monika Vinter, majka one Ruže s početka teksta. Radnja je razdijeljena u scene u tri povijesno različita konteksta: sve se zbiva u zimu 1945., 1990. i 2011. godine. Svakom zimom vlada nekoliko žena. U zimu 1945. upoznajemo bivšu sluškinju Moniku Vinter, neuku i uplašenu ženu; njezinu bivšu gazdaricu Karolinu Amruš, gospodsku kći koju su otac i brat tretirali kao imovinu; i Ružu Kralj, Monikinu kćer, drugaricu koja vjeruje u novu državu, u to da svatko ima napokon priliku sebi izgraditi bolji život.

U zimu 1990. godine Karolina je još živa. Preživjela je i oca ustašu i brata slabića, nova su joj obitelj u međuvremenu postali Kraljevi, pošteni bivši drugovi koji se nisu dobro snašli u prvobitnoj, hrvatskoj akumulaciji kapitala. Ruže više nema, na njezinoj su poziciji sada kćeri Maša Kos i Dunja Dolinar. Prva je pretjerano meka i popustljiva prema kćerima i suprugu, sluškinja druge generacije. Sestra Dunja glođe gastarbajterski kruh u Njemačkoj, dobro joj ide, osim što joj je dosta muža Švabe, koji se odjednom – dok se drugi put u pedeset godina rađa nova država – počinje prisjećati da je Hrvat.

U zimu 2011. pretvorba je odavno završila. U duhu popularne hrvatske maksime – tko je jamio, jamio je – mlađa kći Kosovih, Lucija, sprema se na vlastitu "akumulaciju kapitala". Krstila se, napravila veće sise, još se samo mora udati pa da Karolinina kuća, za čijih je par soba ključ davno dobila Ruža, napokon postane kuća Kraljevih i Kosovih. Prigovara joj sestra Alisa, povratnica iz Londona, kojoj ta prodaja ne sjeda dobro, zabrinut je i ostatak obitelji koji je naivno vjerovao da su moral i ljudskost važniji od sigurnosti, pa su temeljito najebali u svim režimima i političkim sistemima.

Složena je to priča koja se proteže na gotovo stotinu godina kad se priroda i "Četvrta zima", dosad neobjavljena scena, ujedno nikad izvedena na pozornici, a koja se smije izvoditi samo uz autoričino dopuštenje. Hrvatski izdavač Tene Štivičić, Hena com, dobio je ekskluzivno pravo prvi je objaviti u uknjižene "Tri zime", tiskane ove godine prigodno prije zagrebačke premijere.

Usprkos složenosti sudbina i brojnosti karaktera, Tena Štivičić maestralno, poput grčkog boga Krona, gospodari vremenom svoje tri zime, miješajući različite sekvence priča, pojačavajući napetost sve do katarze kraja, kad postane jasno tko je kome tko i koje su posljedice pojedinačnih, a koje kolektivnih zločina (zločin shvatite široko, ljude se može "ubijati" na tisuće maštovitih načina). Možda nije slučajno što su i Kron i drama potekli iz kaosa – prvi iz bezdana iz kojeg je rođeno svjetlo, druga iz političkog bića ove zemlje. Kron je često i Eon, vječno vrijeme; "Tri zime", malodušno, ne daju naslutiti da će među balkanskim divljacima ikad postati bolje.

Baš zbog tog neizbježnog defetizma, ženski likovi ovdje svijetle, kroz desetljeća. Ove su žene lukave, iskrene, manipulativne, poštene, uvredljive i bezobrazne, hladne i izgaraju za životom. One su te koje pokreću radnju, ne muškarci. Muškarci su, svi osim Vlade Kosa i tragičnog Marka Horvata, ovdje rubni; oni su istinski divljaci koji negdje izvan pozornice, možda u garderobi dok čekaju da im se spomene ime, oštre noževe i pozivaju na rat. Žene su te koje su zašile razlohane šavove, privezale djecu, zaposlile muževe, stavljale hranu na stol, pa i zabavljale generale ako je bilo potrebno. Još ima generala na ovom svijetu koje treba zabavljati.

Jezik drame, a Tena Štivičić inzistira na govornom jeziku, pojačava dojam realiteta. Slušajući/čitajući Mašu, Vladu, Dunju, Alisu, Luciju, Švabu, pa čak i Moniku i Karolinu, otkrivate da su to ljudi koje znate i poznajete. Tako mi pričamo kad ne govorimo, to smo mi kad nas ne prikliješti (auto)cenzura.

Hrvatska će publika, tim više u svjetlu aktualnih političkih događanja, "Tri zime" neminovno doživjeti kao politički teatar, manje kao intimnu dramu. I na premijeri u zagrebačkom HNK-u publiku je uglavnom činila oporba: što istaknuti pripadnici političkih stranaka koje su izgubile na zadnjim izborima, što prosječno hrvatsko građanstvo željno kulture koja se opire novoj ideološkoj revoluciji. Teatar je utjeha, kultura je utjeha, više nego ikad, bože daj da preživi ova olovna vremena, jer i umjetnici moraju jesti. Nadam se da sva pobuna neće svesti na one u egzilu, recimo u Londonu, gdje biju vlastite egzistencijalne bitke.

Intimna drama o ženama u sjeni opasnog političkog teatra