Jedna prgava kći odrasta u Turskoj 50-ih godina. Zove se Nermin, piše pjesme i priželjkuje postati dio uzbudljivih književnih i intelektualnih krugova u Istanbulu. Puna je strasti, "oči joj sijevaju u bljesku i sjaju, govori sa srcem na dlanu", gdje god da se pojavi, plijeni pažnju. Dio je generacije kojoj je Mustafa Kemal doista otvorio vrata novoga života, ona možda i s većim pravom od muškaraca može reći da je Atatürk – "otac svih Turaka" – njezin otac, iako u to vrijeme više nije živ.

Nermin nije dio generacije koja se borila s Atatürkom za neovisnost Turske, nego pripada sinovima i kćerima koji uživaju u slobodi od tradicije koju je za njih izborio. No uživaju li doista? Iako Nermin i njezine školske prijateljice zalaze u pomodne gostionice imena Lambo i Degustanica, upoznaju pjesnike i pisce, potajice od strogih i dalje religioznih majki čitaju Gorkog, Marxov "Kapital" u prijevodu Devillea te "Zločin i kaznu", Nermin će brzo otkriti da žene nisu jednake među jednakima. Slobodna žena u to je vrijeme čudna žena, kako glasi i naziv ove fascinatne knjige Leyle Erbil, jedne od najistaknutijih i najutjecajnijih turskih književnica 20. stoljeća koja je dvaput bila nominirana za Nobelovu nagradu za književnost.

Turska Virginia Woolf, kako su joj i za života, i nakon smrti, tepali i turski i svjetski mediji jer je hrabro lomila tradicionalnu tursku sintaksu i poigravala se s jezikom izmišljajući vlastiti, vjerojatno je nepoznata hrvatskim čitateljima, pa je roman "Čudna žena", koji je upravo objavila zagrebačka Hena com u izvrsnom prijevodu Izidore Hercigonje, ponajprije važan doprinos upoznavanju manje „popularnih“, a izuzetno važnih književnosti. Turska je, uostalom, praktički u našem susjedstvu, cijeli je niz tamošnjih književnika koji domaća publika voli i cijeni – Orhan Pamuk, Ahmet Hamdi Tanpınar, Ece Temelkuran, Elif Şafak, Ayfer Tunç, Ahmet Ümit, Nedim Gürsel... da nabrojimo samo neke čija su djela prevedena na hrvatski jezik posljednjih godina.

No ako treba utvrditi trenutak kad je u turskoj književnosti započela modernost, barem za žene, možda je to upravo moment kad je počela pisati i objavljivati Leylâ Erbil (1931-2013). Iako se Erbil u mnogim svojim djelima bavi položajem žena, a i sama je bila možda najbolji primjer "nove turske žene", roman "Čudna žena" ne treba se – iako se može – čitati primarno u tom ključu. Erbil je za života bila izuzetno politički aktivna: najprije u Radničkoj stranci Turske, najutjecajnijoj socijalističkoj stranci 60-ih godina prošloga stoljeća, a krajem 90-ih u Stranci slobode i solidarnosti (ÖDP). Istodobno je osnovala Zajednicu turskih pisaca i Sindikat turskih pisaca.

Sve ovo napominjem stoga što je Erbil u svojem drugom romanu prevedenom na hrvatski jezik sjajno uhvatila atmosferu turske književne scene 50-ih, u kojoj je i sama stasala. Često oduševljeni komunizmom, tadašnji su književnici "pisali izdržavajući kazne po zatvorima koji su se, puni pisaca, pjesnika, slikara i scenarista, u nekim razdobljima pretvarali u glavna središta umjetničkoga djelovanja", kako napominje prevoditeljica Orhana Pamuka i naša poznata turkologinja Marta Andrić u jednom svojem tekstu.

Upravo u toj užarenoj atmosferi Leylâ Erbil gradi svoju priču, intimnu ispovijed glavne junakinje Nermin koja se od djevojke, glave pune ideala, brzo i bolno pretvara u ženu. Tim buntovnim književnicima, koji je nerijetko gledaju samo kao ženu, Nermin će feministički povikati: "Ova mi je vrata otvorio Atatürk, je li ti jasno, fanatiče, Atatürk mi je otvorio ova vrata! Tko si ti da opet u duplje mraka guraš tursku ženu, ha?" A jednom pjesniku, za čijim odobravanjem, a možda i ljubavlju žudi, objasnit će da kad govori o ratu u svojoj pjesmi, ustvari govori o tome kako će žene "kojima se ne dozvoljava da sudjeluju u bilo kojoj vrsti rata na koncu oformiti svojevrsnu vojsku jadnih žena". Drugim riječima, žena ne može biti samo žena, spol ili rod. Mora ponajprije biti čudna, da bi mogla uistinu biti žena.

"Čudna žena" kao roman strukturno je podijeljen u četiri dijela. U prvom dijelu upoznajemo tu mladu djevojku koja se svakodnevno bori s tradicionalnom majkom, nezadovoljnom što nema sina. Nermin je sva u vatri: jedan trenutak planira pobjeći s mladićem, u drugom razmišlja o samoubojstvu. Kad su u pitanju romantične tlapnje, ali i ideali, nema ni geografskih ni vremenskih granica; Nermin bi mogla biti bilo koja slobodnomisleća djevojka u bilo kojem vremenu.

Drugi dio, u kojem Nermin promatramo iz očeve pripovjedačke dionice, bit će zahtjevniji za čitatelja, ali polažem nade u njega da će ostati s autoricom do kraja. Taj dio romana pruža nužni kontekst jer objašnjava kako se rodila mlada turska država i kako se uopće okrenula komunizmu. Otac je most između dva svijeta, između Turske nekad i ove nove koja se rađa, jer grupni identitet Turaka, kako je to pojasnila Marija Todorova u svojem kultnom djelu "Imaginarni Balkan", temelji se na dugom nizu dihotomija. Turci su, naime, i Azijati i Europljani, muslimani i laici, unuci Mehmeda Osvajača i Atatürkova djeca, mač islama i kršćanska kazna, otomanska siročad i turski građani, osvajači i osvojeni, ratnici i civili...

Ti paralelni i međuzavisni svjetovi u istoj zemlji u romanu "Čudna žena" sudarit će se intimno i dirljivo na relaciji otac-kći. Jer otac i kći u ovom romanu gotovo se slijepo obožavaju, donekle se i razumiju, ali razdvajaju ih iskustvo i snovi – očevi su umrli, u godinama kad je crnčio kao pomorac, kćerini se rađaju u novom društvu koje kroz sekularizam i socijalizam pokušava od seljaka napraviti građane i izbrisati klasne razlike. Paradoksalno, neće biti otac taj koji će kćeri otvoriti oči, nego suprug za kojeg se nije udala iz ljubavi, nego da pronađe utočište od majke i ljubavnog bijega koji je propao: "Znaš li ti što je taj tvoj ljubljeni narod, narod za kojeg kažeš da je iznad mene, taj čovjek sluša radio s glavom koja pripada vremenu još prije izuma tiskarskog stroja. On si tek pripitomljava konja, devu, vola, ma ni tu još nije, tek uči zapaliti vatru".

U trećoj dionici romana, majčinoj, pomirit će se dvije generacije žena. U četvrtoj, gdje se opet vraćamo Nermin, susrest ćemo ženu koja nije zaboravila na djevojku koja je bila, ali je nije uspjela najsretnije uvesti u odraslo doba. Iskusivši spolnost i brak, Nermin sazrijeva u ženu koja spoznaje da je oduvijek bila izvan obitelji, ljevice, klase i naroda.

Čitajući o iznimnom životu i karijeri Leyle Erbil, naslućujem kako je čudna žena Nermin u velikoj mjeri odsjaj njezina života. U svakoj riječi osjeća se sila kojom je rušila tabue i borila se za emancipaciju žena. Glavna junakinja nepopustljivo inzistira na istini; njezini unutarnji rasapi bolno su dirljivi, autentični i zapravo poznati. Gotovo trideset godina nakon objave romana na turskom, „Čudna žena“ i dalje je svježa i aktualna, kao da je napisana danas, baš za mene ili bilo koju od vas koja ovo sada čita.

Intimna i strastvena ispovijed turske Virginije Woolf