London, jesen, 1952. godine. Ostarjela i osiromašena glumica Molly Allgood (umjetničkog imena Maire O'Neil) prebire po svojim sjećanjima. Ni sama ne zna kako je to moguće, ali već joj je punih 65 godina. Nezahvalno životno doba za jednu glumicu. Posla nema, samim time ni prihoda. Molly životari u svom hladnom sobičku. Doslovno nema što jesti. Jedina joj je utjeha jeftin džin, kojim tone u "izmaglicu mamurluka".

Usamljena glumica prisjeća se svoje ljubavne priče s Edmundom Johnom Millingtonom Syngeom, svjetski poznatim irskim dramatičarem. Synge i Molly bili su po svemu različiti. Njihovo porijeklo, njihova vjera, njegova bolest i godine, a na kraju i njegova prerana smrt. U doba Mollyne mladosti, i njihove beskrajne ljubavi, tih 16 godina razlike među njima činilo se nesavladivom preprekom. Ali, s vremenskim odmakom od gotovo 50 godina, više ništa nije važno, a ponajmanje godine. "Što su godine? Tlapnje. Mrlje od tinte na kalendaru."

Molly nas u svojim sjećanjima vraća u Dublin 1908. godine, u vrijeme cvjetanja irskog teatra. Synge, Yeats, Alberta Gregory i poznato kazalište Abbey. Vrijeme kreativnosti, umjetničkog stvaralaštva, kontroverznih tekstova i još kontroverznijih kazališnih komada. To je vrijeme buđenja ljubavi Molly i Syngea. Ona ponovno emotivno proživljava sve uspomene na tu prekratku ljubavnu vezu, na njihov buran odnos, svađe i pomirbe. Prisjeća se svojih glumačkih i Syngovih dramaturških uspjeha.

Njihova ionako teška i osebujna ljubavna veza, njihov "sitni trenutak iz Tolstoja", bila je dodatno opterećena neodobravanjem suradnika, prijatelja, obitelji, ali i irskog establišmenta. Konzervativno irsko društvo smatralo je da će "ljudi poput Syngea i njegove drolje iz jeftine stambene četvrti uvijek prodati svoju zemlju osvajaču. Ponekad za novac, drugi puta za moć: ovoga puta za slinu što je, hihoćući se u kazalištu, gospodar lena briše s gubice".

Irski pisac Jospeh O'Connor u svom sjajnom romanu "Svjetlo za duhove" opisao je i sažeo jedno vrlo zanimljivo razdoblje irskog teatra, kroz ljubavnu priču slavnog irskog dramatičara J. M. Syngea i irske glumice Molly Allgood. Sam se pisac, međutim, ograđuje od istinitosti svega što je napisao, te kaže kako je riječ o književnom djelu, "koje si u pogledu činjenica često uzima silnu slobodu", te da bi ga pojedini biografi Syngea i Molly možda poželjeli i "prebiti štihačom". Kako god bilo, ne uzimajući za strogi povijesni fakt sve što je O'Connor napisao, ovdje je riječ o vrlo neobičnom, posebnom i drugačijem romanu. Iz više razloga.

Ono što prvo određuje ovaj roman, već nakon nekoliko pročitanih redaka, jest pisanje u drugom licu jednine. To će vam, garantiram, biti i užasan problem sljedećih dvadesetak stranica i moguće izgovor da zaklopite ovaj roman i šutnete ga na najvišu policu. Ali nemojte to učiniti. Nakon dvadesetak stranica, odnosno kad se "probije" to izuzetno neobično i pomalo artificijelno pisanje, pred čitateljem se otvara izniman literarni doživljaj. Čitatelj odjednom shvaća zašto O'Connor piše u drugom licu jednine (a to i sam pisac pojašnjava u jednom intervjuu).

Naime, riječ je o Mollynim sjećanjima, o njezinom obraćanju samoj sebi. I zaista, kad pomislim na način kako razgovaram sama sa sobom (a to činim vrlo često), uvijek se obraćam sebi u drugom licu jednine. Poznato? Pisac je definitivno riskirao s tim neobičnim načinom pisanja, ali time je dobio izuzetnu i nenadmašnu uvjerljivost.

Ovaj roman je posve netradicionalan. Njegova struktura, s obzirom da je riječ o sjećanjima jedne usamljene i konstantno supijane glumice, pomalo je kaotična. Pisac ne pridaje ni malo važnosti vremenskom kontinuitetu. Kako lete Mollyna sjećanja (a znamo da se sjećanja ne mogu kontrolirati, i da gotovo uvijek preskačemo događaje, prema nekom principu asocijacija), tako i čitatelj "leti" kroz prostor i vrijeme. Jasno je što se točno događa i zašto, te o kojem je vremenu i mjestu riječ, ali se radnja čitatelju ne otvara po nekom "očekivanom" redoslijedu. Osobno, to me nije nimalo smetalo, jer je O'Connor na uštrb tradicionalnosti i možebitne predvidljivosti, dobio uvjerljivost i neku novu dinamiku opće poznatih događaja, barem Ircima.

Likovi u Mollynim sjećanjima žive i ona nema potrebu potanko ih opisivati, jer su oni sastavni dio njezina života. Bez obzira na to, čitatelju se čine intimno poznata. Kako se probijamo kroz stranice, neprestano nas prati osjećaj kako o njima znamo sve više i više. Ulazeći u dubok unutarnji svijet jedne glumice, u njezin buran i kaotičan život i karijeru, pisac nas zbližava ne samo s Molly, već i s ljudima koje je sretala kroz život. Tako nam je savršeno jasno da je za Molly Synge bio ljubav njezina života. Isto tako znamo da je za Syngea, ona bila njegova (jedina) muza.

Saznajemo još štošta. Otkrivamo Syngeovu neurotičnost i ljubomoru, saznajemo da je bio glasan (zamišljam ga kao velikog, glasnog tenora). Saznajemo i da je bio genij, ali kako to s genijima najčešće biva, i vrlo čudan čovjek, zatvoren u nekom svom osebujnom svijetu, u koji Molly nije uvijek imala pristup. Saznajemo i to da su njih dvoje intenzivno živjeli svoju ljubav, usprkos svim razlikama i kritikama. Ipak, Mollyina očekivanja od te veze ostala su neispunjena. Naime, Synge se nikada nije uspio suprotstaviti svojoj dominantnoj i strogoj majci, koja je za svog sina imala planove, bitno drugačije od životnog zajedništva s glumicom iz siromašne četvrti. Synge je imao još jednu omraženu životnu suputnicu, Mollynu suparnicu, koja se nije nikada odvajala od njega. Bila je to njegova bolest, od koje je naposlijetku i umro u 37. godini.

Molly se kasnije udala, rodila dvoje djece, sin joj je poginuo u Drugom svjetskom ratu, ali ne saznajemo nikakvih detalja o tom dijelu njezina života. Sudeći po Mollynoj usamljenosti i napuštenosti i njezinoj dugogodišnjoj alkoholiziranosti, možemo samo pretpostaviti da poslije Syngea nije ostvarila veće umjetničke uspjehe niti potpunu obiteljsku sreću.

"Svjetlo za duhove" prvenstveno je roman atmosfere. Vrlo intiman i duboko introspektivan, daje nam uvid u emocije i život jedne žene. Roman uvlači čitatelja magnetskom snagom u svoje stranice, u svu melankoliju i žudnju, svu tugu i sjetu žene, koja podvlači crtu pod račune svoga života, ne štedeći samu sebe. I to je ono što je važno. Radnja je ovdje više-manje sporedna, i zapravo je tek svojevrsni instrument za prenošenje i lakše razumijevanje tog osjećaja usamljenosti, napuštenosti i životne neostvarenosti. Sveprisutnost atmosfere je ono što je autor želio postići i u čemu je uspio u potpunosti. Zapravo, u ovome romanu, osim likova imamo i Atmosferu, pretvorenu do savršenstva i najsitnijih detalja u dominantan i nezaobilazan lik.

Usprkos ljubavnoj priči, koja je okosnica "Svjetla za duhove", ovdje se ni u kom slučaju ne radi o klasičnom "ljubiću". Upravo suprotno. Poetične rečenice Mollynih razmišljanja i gotovo eterično pisanje zadovoljit će i zahtjevniju književnu publiku, koja od romana očekuje puno više od same radnje. Ipak, valja pripomenuti kako se ovdje radi o štivu koje posjeduje određen stupanj pristupačnosti i navodi čitatelja da s lakoćom uroni u ljepotu O'Connorove pisane riječi.

"Svjetlo za duhove. Drevno praznovjerje među ljudima od pozornice. Kada kazalište utone u mrak, jednu se svjetiljku uvijek mora ostaviti upaljenu, kako bi duhovi mogli izvoditi vlastite komade." I upravo je ta jedna ostavljena svjetiljka srž ovog romana. To je svjetiljka za duhove Molly i Syngea, osebujne ljude od teatra, odavno mrtve. Ovim romanom dvoje neobičnih umjetnika i dalje živi svoju prekratku, burnu, uzaludnu i tragičnu ljubavnu priču. Oni su i dalje na "daskama koje život znače" i žive teatar. A zahvaljujući ovom sjajnom romanu, i mi možemo s njima...

Introspektivan roman o irskom teatru i paru nesretnih ljubavnika