Što misliti o sudbini žene koja je puno prerano i potpuno tragično ostala i bez majke i bez kćeri? Što se uopće o tome može reći ako znamo da je njezinu mamu nasmrt izbo mladić s kojim se ta depresivna 45-godišnjakinja nakon teškog razvoda povremeno viđala, da bi je godinama kasnije, upravo u dobi u kojoj je njena majka ubijena, zadesila još gora nevolja, iznenada joj umire šesnaestogodišnja kći. Jedan je to od scenarija koji, reklo bi se, ne funkcioniraju, jer statistički je pogrešan, iskustveno incidentan, naprosto neuvjerljiv – previše je to tragedije za jedan život. U vremenu manijakalnog forsiranja sreće neprimjereno je, maltene i nemoguće da je netko baš u tolikoj mjeri nesretan; da je ta kći i majka lik, s takvim teretom ne bi prošla kod urednika/producenata, trebalo bi je "rewritati", da je pak stvarna osoba, nikoga osim pratitelja crne kronike ili kakvog kanibalskog konzumenta bulevarskih novina ne bi takva zanimala – nesreća je u ovo naše doba stvar lošeg stila i manjka pristojnosti.
Žena s tako strašnim usudom, inače književnica, produkt je fikcijskog pisma Francuskinje Sophie Daull, glumice s tridesetogodišnjom karijerom, dramske edukatorice i u međuvremenu nagrađivane spisateljice (priznanje književnog časopisa Lire za debitantski roman i Europska nagrada za književnost), no ako odrednici fikcionalnog pridodamo prefiks "auto" optika će se promijeniti, sasvim drugačije postavit ćemo se prema toj dotad uznemirujućoj, ali ipak, kako smo mislili, tek literarnoj zbilji. U nevelikom romanu naslovljenom prilično nezapamtljivo, ali simbolički opravdano "U kamenom koritu" ("Au grand lavoir", 2018.) fikcionalizirala je Daull i sa svakim svojim čitateljem bez imalo patetiziranja ili pokušaja emocionalne ucjene podijelila dvije tragedije, ultimativne i doista proživljene, koje su je snašle 1985. i 2013. godine. Dok se u ovom romanu, prvom njenom koji dobivamo na hrvatskom (prev. Vlatka Tor, Naklada Ljevak, 2022.) fokusirala na gubitak majke, svoj romaneskni debi "Camille, mon envolée" (2015), pisala je, kako u jednom razgovoru kaže, "da bi svaki dan, nekoliko sati, provela u društvu preminule kćeri, da bi nastavila, u njenoj odsutnosti, razgovarati s njom".
Autorica rođena 1965. uspjela je u svega stotinu i pedeset stranica utisnuti i umjetnički reinterpretirati iskustvo koje ju je moralo bazično izmijeniti, a učinila je to autorski domišljato i ljudski mudro, poigravši se s pripovjednim perspektivama i narativnim modalitetima. Svoju intimu, točnije njezin negativ, sav taj mrak koji automatizmom poništava svaki životni smisao, Sophie Daull – sudeći po intervjuima i književnim nastupima sjajna žena iskričave energije i uzbudljivih razmišljanja – počinje ispisivati zatomivši osjećajnost, pa glas svog bezimenog alter-ega otpušta postupno dok nam dijelom detaljno, dijelom u elipsi, ne predstavi svoju žensku, okrnjenu obitelj.
Takvim prosedeom ona svojem bizarnom slučaju sa senzacionalističkim potencijalnom, jer takvim bi ga tretirali mediji, vraća dignitet, a sebi dozvoljava o(p)stanak, pomirena sa sviješću da protiv smrti nije imala šanse, da njih dvije nije mogla spasiti, ali da ima pravo živjeti. Knjiga je artistički nusprodukt odluke da više ne živi kako je desetljećima bila prinuđena, kako je samoj sebi nametala: "I ja služim doživotnu kaznu. U kloaki ustajale žalosti, prisilne amnezije, glibovitog potiskivanja, koja se na koncu isušila i postala diskretno odvratna. No nakon trideset godina koje sam provela u tom genijalnom sarkofagu, krasta me svrbi, rana progovara. Procurilo je nešto što treba dobro oprati, s puno vode." (str. 14) Pisanjem u koje se upušta u zreloj dobi pokušava, kako govori, poput tapiserije istkati roman gdje će simbolički povezati dvije njoj najvažnije osobe, dvije žene iz njene najuže familije koje se nisu dospjele upoznati, jer baka je umrla, morala je umrijeti, godinama prije rođenja unuke.
Priču primarno rekonstruiramo iz dnevničkih zapisa negativca, doslovno krvnika, ravnodušnog, podrugljivog i posve promašenog tipa, no autorica se u njegovoj karakterizaciji čuva karikaturalnosti i groteske. O zamisli da ga postavi u prvi plan, da ga uopće izmašta, da progovori iz njegova "ja" piše: "S njim postajem trbuhozborac, imam druga usta, život koji slažem, rastvaram, preslagujem, kao origami nesreće, u kojem se podjela uloga, na dobre i na zle, putem pogubila." (str. 32), pa nadalje taj fikcionalni konstrukt baziran na stravičnim činjenicama usložnjava, ulazi s njim u interakciju, dopušta mu da joj se otme i emancipira. Nastavlja ovako: "On je odsad Ubojica, lik u tarotu, odlivena alegorija, možda lik romana koji ću kasnije napisati, u kojem ću mu izmisliti nedjeljno jutro, u Nogent-le-Retrouu, na primjer. Nije se jedan čovjek survao, već smisao cijelog svijeta." (str. 73)
Riskantno, ali razumljivo, ako ga sama napiše, ako ga iznova stvori, ništa joj taj luđak neće moći, pripadat će on njoj, a ne više ona njemu, a evo kakvo mu je alternativno postojanje namijenila. Po izlasku iz zatvora odakle je prijevremeno otpušten zbog besprijekornog vladanja, a zahvaljujući socijalnoj službi koja skrbi o takvima kao on (zapitat ćemo se tko brine o preživjelima, o kolateralnim žrtvama poput Sophiene književne dvojnice, i što je s onima koji nemaju sposobnost samoiscjeljenja kroz stvaranje), dobiva zaposlenje u nekom prašnjavom provincijskom gradiću, radit će na uređenju javnih površina. Posao rutiniziran, nalik zatvorskim aktivnostima u kojima je rado sudjelovao, koji ne zahtijeva komunikaciju s klijentima pa ni s kolegama, savršeno mu odgovara. Nakon smrti partnera živi sam, ne pravi probleme, pasivan je i neprimjetan, druži se katkad s razvedenim kolegom s posla, no slučajno uhvaćena emisija iz kulture označava rez u njegovoj kolotečini, televizijska najava jedne književne večeri unijet će nemir i promijeniti sve.
Vrtlar – zanimljivo da ubojici autorica dodjeljuje baš to jednostavno, a plemenito zanimanje – u danima koji ga dijele od susreta koji priželjkuje, od kojeg strepi, prevrtat će sjećanja na finu, crvenokosu ženu koja mu te večeri načas zaposjedne televizijski ekran, a u njegov gradić samo što nije stigla na predstavljanje svoje knjige; ženu koju, shvatit će, poznaje od srednje škole, a knjiga u kojoj ona piše o ubojstvu svoje majke, očito, o njemu je.
Svatko od njih se, zamjećujemo, kroz fabulu kreće linearno, on predvidljivošću svoje svakodnevice, ona, i ne znajući tko je na odredištu iščekuje, vlakom prema točci ogleda ili čak oprosta, a kad do toga dođe, "tišina će biti veličanstvena, nuklearna" (str. 151). Kroz umjetnički proces sagledavanja pa i savladavanja traume pripovjedačica uspostavlja odnos između ta dva arhetipski suprotstavljena entiteta. Na književnom susretu, u lokalnoj knjižari, dogodit će se katarzičan moment za oboje, slikovito opisan kao mistično iskustvo za sve okupljene, no ono što je i važnije od tog izuzetnog pasusa koji vuče na podcrtavanje i prepisivanje (kao uostalom i mnogošto u ovoj knjizi), pritajena je jeza u umirujućoj banalnosti malomještanskog življenja koju autorici uspijeva kontrolirati do efektne kulminacije.
Pripovijest Sophie Daull vraća me romanu koji je kod naše publike, čini mi se, prošao nezapaženo, u pitanju je "Teorija o pandi" (Edicije Božičević, 2014.), a potpisao ga je sad već desetak godina pokojni Pascal Garnier. Smješten u Bretanju, u jedan hibernirajući gradić, iscrtava taj roman čudnovatog došljaka, spram lokalaca ljubaznog pa, zaključit će oni, i bezopasnog, za kojeg nije jasno otkud stiže i tko je, anđeo, otkupitelj ili sotona; kako bilo, sije smrt, ne štedi nikoga, kosi mačke, pse, ljude, je li njegovo ukazanje milost ili kazna, ne zna se, ne razumijemo gotovo ništa i to nam se sviđa. Detalja se ne sjećam, nemam ni želju otvarati svoj ondašnji prikaz, a tada sam, toliko pamtim, imala silnu potrebu artikulirati svoj čitateljski ushit, razložiti tjeskobu i neko psihosocijalno iščašenje, poremećenu crnohumornost, na kraju i prijetnju koja je kutrila iz tih redaka i držala me unutra do zadnje točke. Filozofska je postavka tog romana itekako podložna tumačenjima pa i raspravama, ali atmosfera je ono što ostaje, ona je tu forte, ona je mjesto razlike.
Nešto ranije prevedena je kod nas još jedna knjižica iz kategorije naglašeno atmosferičnih, također, bojim se, bez većeg odjeka, naime "Mala kartuzijanka" filozofa Pierrea Péjua (Fraktura, 2008.). Morala sam se dati u istragu da dođem do zaboravljenog imena autora i naslova, radnju sam upamtila samo okvirno, riječ je ondje o djevojčici koja će poslije traume zanijemjeti; zanemarivano dijete kombijem krcatim knjigama udarit će dobrostivi i u djetinjstvu zlostavljani knjižar, no ta nesreća otvara put iscjeljenja za obje izmučene duše. I ovaj maleni roman jedan je od onih koji se lakše osjećaju nego objašnjavaju, koji se čitaju više zbog ozračja nego zbog radnje.
Tri, dakle, romana pamtljive atmosfere, prevedena kod nas u posljednjih petnaestak godina, a koji se izdvajaju kao netipična promišljanja o velikim, i privlačnim i odbojnim, temama poput gubitka, patnje, krivnje, izbjegavši zamke zbog kojih bismo uobičajeno zazirali od narativa o (blizini) smrti. "U kamenom koritu", roman koji već naslovom najavljuje uranjanje, sapiranje pa i ozdravljenje, čija autorica fikciju uspoređuje s varikinom, u mnogo je točaka ono što razumijevamo kao suvremenu francusku prozu, nevelik, prorahljen, ali semantički zahtjevan, narativno u neku ruku eksperimentalan, ili bar postupcima neočekivan, emocionalno suzdržan, kompozicijski asimetričan, na površini ciničan (npr. ovako: "O ljubavi na ovom svijetu više ne može biti ni spomena, ubio ju je zaglušan smijeh sadističkog boga, razbludnog i pobjedonosnog", str. 55).
Na mahove humoran, toliko blago da ćemo se zapitati jesmo li pogrešno shvatili, i to u tako neprikladnim trenucima da ćemo se posramljeno trznuti ako nam se omakne osmijeh. Motivski i tematski zazoran, ukotvljen u pomaknutim odnosima i morbidnim, dramaturški potentnim situacijama, istodobno lirski suptilan i zaigrano brutalan – čitala sam ga mjestimice kao krasan omaž Genetu.
U ovakvim krhkim, gotovo providnim prozama i najsitnija nespretnost naliježe na pogođenu rečenicu kao golem teret i za cjelinu može biti kobna, zato treba istaknuti umijeće prevoditeljice čiji se osjećaj za ekspresivnost i poetičnost, ili točnije, za muzikalnost teksta, najsretnije preklopio s autoričinim, pa zahvaljujući objema dobivamo ovakva rješenja: "Na nekoliko sekundi krv je ponovno prostrujala mojim venama, onda se umočvarila među stranicama knjige, u podstavi moje jakne, tu u staklenoj posudi u kojoj drže ubojice. Doživotno, tako su rekli." (str. 30) Umočvarila!, zar to nije prekrasno, ili ovo: "Marljivo radim bilješke, prikupljam ih kao da su strugotine marsejskog ili alepskog sapuna iz kojih ću oblikovati svoj vlastiti novi komad, svoj knjižni blok." (str. 25) Ili ovaj intrigantni nesklad (iz ubojičinog solilokvija): "Ono što je od mene još bilo živo pulsiralo je izvan mene, tri metra dalje, u jakni, kao što je prije trideset godina sklopivi nož pulsirao u plišanom medi." (str. 29) Ili ova poetična jezivost: "Posmrtno uređivanje živog čovjeka u raspadanju, svadbene pripreme za civilno partnerstvo s rojem prokletih muha. Želio sam imati nož u džepu i hostiju pod jezikom. Kad sam sjeo u bus, izgledao sam kao svježe iskovan krivotvoren novčić." (str. 117) Daull je, iz ovih primjera je evidentno, stilski jaka, ponegdje bravurozna, sklona ludičkim, čak zaumnim kompozicijama koje će frapirati ljepotom i lediti stravom; upravo te slike pozivaju na ponavljana čitanja, ali u novim otvaranjima knjigu nećemo promatrati kao čvrsto ustrojen roman, nego kao vještom rukom raspršenu poeziju.
Osmisliti navike, osjećaje, želje, kolebanja – ukratko, ljudskost – nekome koga ne poznajete, a tko vam je na nezamisliv način zašao u život samo da bi ga uništio, omogućiti mu, barem u kontroliranim uvjetima vlastite literarnosti, pokajanje i novu priliku, a sve to poetizirajući fakte koje bi logičnije bilo zauvijek zakopati u najrubniji zakutak svijesti, s čisto ljudske strane djeluje jedva moguće, nadnaravno i moćno, u književnom je pak smislu lijepo svjedočiti kako se akumulirana patnja transformirala u umjetnost pa se ta duboko unesrećujuća materija na koncu raspisala osebujno, drsko, duhovito i, da, vrlo, baš vrlo živo.
Podijeli na Facebook
