Juliet Ashton mi se svidjela čim sam pročitala da je s 14 godina voditelja zbora gađala pjesmaricom. Dosta godina kasnije bezobraznog novinara tabloida zveknula je čajnikom. (Što me posebno razveselilo jer mi je i samoj par puta došlo da nekoga tko je bezobrazan zveknem ali, eto, nije mi čajnik bio pri ruci.) Uglavnom, Juliet se proslavila nizom kolumni koje je potpisivala kao Izzy Bickerstaff, a koje je njezin najbolji prijatelj od djetinjstva i izdavač, Sidney Stark, upravo uobličio u knjigu i poslao ju na turneju Engleskom.

London je 1946. godine, rat je netom završio, Juliet je u njemu dobro prošla (ostala je samo bez stana) i nakon avanture s Izzy u potrazi je za novom temom za roman. A onda joj jednog dana stiže pismo od Dawseyja Adamsa, stanovnika Guernseyja, jednog od Kanalskih otoka (kojeg su za vrijeme rata okupirali Nijemci), u kojem ju moli da mu pomogne naći još poneku knjigu njegovog omiljenog pisca. Guernsey su rat i njemačka okupacija izolirali od ostatka domovine, a Dawsey zapravo i nije bio neki osobiti ljubitelj štiva – zapravo, da bude iskren, knjiga engleskog esejista Charlesa Lamba prva je koju je ikad pročitao, ali Lamb ga je nasmijavao tijekom njemačke okupacije, naročito u dijelu kada piše o pečenoj svinjetini, i tako mu postao drag. Uostalom, Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseyja nastalo je upravo zbog svinjske pečenke.

Tako počinje jedna od najljepših, najtoplijih knjiga koju sam ikada pročitala. Mary Ann Shaffer koja je napisala ovu iznimnu proslavu životu preminula je od bolesti u veljači 2008. godine. Ovo je jedina knjiga koju je napisala, a kako je zbog bolesti nije mogla dovršiti, to je učinila njezina nećakinja Annie Barrows. Knjigu je pisala više od sedam godina i za to je vrijeme doživjela brojne preinake i verzije. Shaffer se na kraju odlučila napisati roman u epistolarnoj formi, misleći kako će joj tako biti jednostavnije napisati priču o Guernseyju u kojeg se zaljubila za posjeta Londonu 1976. godine.

Dok Juliet i Dawsey izmjenjuju pisma, otkrivamo sve više o tom neobičnom društvu. U njemu su, osim mucajućeg svinjogojca Dawseyja, kako ga zlobno opisuje lokalna tračerica, i ekscentrična Isola koja prodaje vračarske napitke, bavi se frenologijom i druži s papigom Zenobijom; ribar Eben Ramsey koji je izgubio kćer i godinama bio odvojen od unuka; Clovis Fossey kojeg je prilično iživcirao Katul i njegovo blaćenje Lezbije, John Booker koji se lažno predstavljao kao lord; skupljač glomaznog otpada Will Thisbee kojeg je od čitanja dosadne knjige zaboljela glava, Thompson Stubbins kojeg su izbacili iz društva psihijatara jer se odrekao Freuda u ime duše i Amelia Maugery, zapravo jedina načitana u tom šarolikom društvu.

Većina tih ljudi uzela je knjigu prvi put u ruke upravo u vrijeme rata, no ono što su pronašli u knjigama mnogo je više od riječi – pronašli su životnu snagu, inspiraciju, utjehu, spoznaju da se sve može sagledati i izreći na drugačiji način. (Prepisujem ovaj citat s korica knjige jer sam prvi put naišla na promotivni opis romana koji savršeno precizno i istinito opisuje dojam koji sam ja imala nakon čitanja.) O knjigama na svojim sastancima društvo razgovara onako kako bi o njima trebalo razgovarati (i pisati!): strastveno, polemički - kao da su likovi sa stranica romana sišli u njihovu kuhinju i zatražili šalicu čaja nakon velike gluposti koju su napravili, a u pismima Juliet (jer se i ostatak društva s njom uskoro počinje dopisivati) toliko su otvoreni i iskreni da ih čovjek poželi pridodati svojem društvu prijatelja.

Eben, primjerice, piše o Shakespeareu, o “sjajnom danu koji se gasi i tami koja nas očekuje”, priželjkujući da je znao za tu rečenicu dok su se Nijemci iskrcavali na Guernsey i gasili život. Bilo bi mu, kaže, lakše da je znao za nju, jer ovako je samo mogao misliti – prokleti bili, prokleti bili. A onda, nakon toga, dodaje: “Oprostite, ali više vam ne mogu pisati, jer moram ići pomusti kravu.”

Jonasa Skeetera, novoga člana društva, dopao je Marko Aurelije i njegove “Meditacije”. Pročitao ga je jer mu je prijatelj Woodrow Cutter rekao da je knjiga “dubokoumna” i da će onda imati o čemu razgovarati uz pivo kod Lude Ide. Ta je prijateljeva primjedba Jonasa prilično povrijedila, tim više što je Marko Aurelije, ispostavilo se, obična tetkica. “Obična kvočka, eto što je on bio, nije imao ni najmanju misao koju ne bi mogao pretvoriti u propovijed”, bijesni Jonas na sastanku društva, dok ostali tjeraju Woodrowa da se ispriča prijatelju kojeg je tako nesmotreno, i neopravdano, povrijedio.

Amelia i Dawsey pišu o tome koliko im nedostaje njihova prijateljica Elizabeth McKenna, osnivačica društva koja je zbog velikog srca i nevjerojatne hrabrosti završila u nacističkom konc-logoru, i o tome kako danas, svi oni, brinu o njenoj malenoj djevojčici Kit, curici koja najbolje na svijetu zna prosvrdlati pogledom onoga tko joj se ne sviđa.

S Društvom za književnost i pitu od krumpira s Guernesyja provela sam nekoliko večeri. Mogla sam, realno, i samo jednu, ali sam odgađala kraj užitku koji su u meni budila pisma i gorko-slatke životne priče tih običnih ljudi koji su čitanju dali vrijednost kakvu i ja dijelim. Ne jednom sam se nasmijala naglas, iz sveg srca, i barem jednom sam se rasplakala čitajući o neustrašivoj Elizabeth koja djeci koja bježe s otoka daje značke za hrabrost, a u krilu drži iscrpljenog poljskog dječaka koji je završio u radnom logoru.

Njihova su pisma, iako potpuno izmišljena, možda najpraktičniji i najmoćniji primjer korištenja literature za koji sam ikad čula. Knjige doista postoje da bi nam promijenile život.

Iznimna proslava života, roman koji dokazuje da nam knjige uistinu mogu promijeniti sudbinu