Srednji vijek nije bez razloga nazivan mračnim dobom novije ljudske povijesti: živjelo se u kućama od blata i ilovače, svaki jači vjetar ili kiša odnijeli bi krov nastambe, jelo se kad se imalo i što se imalo, nerijetko podgrijana kaša od koje su ostali tek skoreni ostaci, kupaonica je bila u polju, a ako je vojnička horda naišla na usamljenu ženu, mogla se na njoj izredati bez ikakvih posljedica. I nakon toga je, mirne duše, ubiti, na način na koji odbacite tetrapak kad popijete mlijeko.

Pored toga, jedini koliko-toliko obrazovani ljudi u to vrijeme bili su pripadnici klera, što je značilo da je slika svijeta bila prilično tmurna. Između života u srednjem vijeku i onoga u čistilištu ili paklu, realno, i nije bilo neke razlike, a malo tko se usudio nadati raju.

To su prilike u kojima je Antonio Garrido, nikad prije pisac, ispleo priču svojeg romana “Pisarica”, objavljenog nedavno u nakladi zaprešićke Frakture. Pisac nikad prije, jer Garrido je prije “La escribe”, španjolskog bestselera, bio profesor na Politehničkom sveučilištu u Valenciji. Zapravo, još uvijek jest. Čovjek je, dakle, praktične, tehničke struke, a opet, nakon sedam godina istraživanja, o tematici o kojoj nije imao blagoga pojma, napisao je povijesni roman pred kakvim bi se posramili i mnogo iskusniji (povijesni) pisci.

Priča ide ovako. U listopadu 1999. Garrido je prisustvovao kongresu automobilske industrije u njemačkom Wiesbadenu, nedaleko od Frankfurta. Kao i u prethodnim prilikama, referati su bili dosadni, ali posljednjeg dana naletio je na dr. Gerharda Müllera, ljubaznog i rastresenog čovjeka koji je, kako je sudbina zgodno zamislila, bio uvjeren da Garrida odnekud poznaje. Koliko god ga Garrido uvjeravao da ga je zamijenio s nekim drugim, na kraju je ipak završio kao njegov uznik, na večeri u njegovoj kući. Dok su Garrido i dr. Müller mutili jaja u kremu, domaćinova supruga bila je zauzeta svojom doktorskom disertacijom.

Frida Müller, bila je, ako se izuzme njezina nesklonost desertu, izvaredna žena. Njezina doktorska disertacija, strasno je pripovijedala, bavila se intrigama oko krunidbe Karla Velikoga za cara Europe i probudila je u Garridu, tehničkom čovjeku, toliko zanimanja, da je po povratku u Španjolsku smjesta naručio sve knjige kojih se mogao sjetiti. Od tog trenutka počinje njegovo beskrajno dopisivanje s Fridom, ali i njezinim mentorom Hansom Reückom te Albertom Sackerom, kustosom muzeja u Aachenu, dok je, istodobno, poletno radio na sadržaju “Pisarice”.

Trajalo je to sedam godina, kao što smo rekli. No, Garrido je oduvijek želio napisati roman. Tijekom godina pročitao je na desetke pamfleta i brošura; povijesnih i filozofskih traktata; priča i eseja; pustolovnih romana, romana epoha i intriga; svakodnevnih poučnih pripovijesti ili komičnih i beznačajnih priča. I iz svih se naučio zabavljati.

Piše: “Ali ako bih morao odabrati žanr, bez dvojbe bih izabrao onaj koji me poveo da udišem prodornu vlagu jedne opatije, osušio mi grlo zagušujućom prašinom pustinja Isfahana ili pretrpio sirovost srednjega vijeka na samoj engleskoj ravnici. Putovati u druge epohe i proživjeti tadašnje likove. Za mene to je povijesni roman.”

U povijesnom romanu, kaže Garrido, likovi unatoč vremenskoj udaljenosti moraju ispasti jednako uvjerljivi i bliski kao susjed koji svakoga jutra gunđa u liftu ili nesretnik koji prosi milostinju na pločniku. Stoga je pisanje “Pisarice” bila prava bitka. No od pravoga pisca se, ionako, ne očekuje ništa manje. Na umu je čitavo vrijeme imao čitatelje – ne svoje želje, nego njihove. Rijedak primjerak pomanjkanja spisateljskog ega. Tesao je Garrido svoj roman godinama; odvagnuo i procijenio svaki odlomak, svako poglavlje, tražeći onu alkemiju koja nastaje kad zaključiš roman.

Sve ovo piše u pogovoru romana; dijelu koji rijetko čitam jer je nakrcan sladunjavim zahvalama nepoznatim ljudima, panegiricima urednicima koji su obavili krvav posao i, često, od bezlične mase, stvorili čitljiv romančić, obitelji koja je trpjela samotnjaštvo spisateljskog “željuša”… Garridov pogovor, u kojem opisuje svoju predanost i strast u slijeđenju životnog sna, napetiji je i životniji od mnogih knjiga koje sam pročitala. I dolazi kao ekstra poslastica nakon, bez pretjerivanja, fenomenalne priče, kojoj je svoj obol dao i nakladnik predivnom naslovnicom (zaista je lijepo vidjeti kad se knjiga poštuje, a ne tretira, da se poslužim eufemizmom, kao proizvod na traci).

“Pisarica” je mlada Theresa, kći pisara Gorgiasa, koja se u seksističkom srednjem vijeku – a ovdje govorimo o pravom seksizmu, a ne priglupim svađama jesu li i žene ljudi, ili se ipak smije, tu i tamo, napisati “čovjek i žena” u istoj rečenici – uspijeva izboriti za ispit kako bi postala pergamenariusov kalfa. Naravno, sve će poći po krivom, pa će Theresa, briljantna u tome što radi, morati pobjeći iz sela slijepljenog od blata i od brižne obitelji, i završit će u ledenoj šumi, na milost i nemilost onim banadama s početka ovoga teksta, koje ženu tretiraju kao tetrapak mlijeka.

No, Theresa, da se razumijemo, nije bilo tko. U toj maloj ženici krije se domišljatost i odvažnost, i put će je odvesti tamo kamo nije niti sanjala – u Fuldi će sresti Alkuina od Yorka, vodećeg onodobnog dvorskog filozofa i učitelja, koji će joj pružiti priliku da postane pisarica, ali je i uplesti u misteriozne događaje i spletke koje odlučuju o sudbini, čega drugog, nego kršćanstva.

“Kritičari se doimaju da grde zabavni roman, ali te uvjeravam da su oni, bez dvojbe, najbolji”, savjetovao je Peter Hirling, već trideset godina vlasnik majušne knjižare u središtu Londona, Antonija Garrida dok je istraživao kako da napiše roman koji će biti dobar i u kojem će se uživati. Hirling mu je dao pametan savjet i Garrido ga je poslušao – ovo je doista izuzetno zabavan roman, u kojem likovi imaju dušu i dodiruju čitatelja; u kojem ima ritma koji omogućuje lako čitanje, umjesto da se spotičete o rečenice kao o bačeno kamenje; u kojem ima stila, pa nije dosadno čitati kako se pali vatra ili štavi koža da bi se po njoj kasnije moglo pisati.

Ukratko, čista petica!

Izvanredan povijesni roman koji je počeo nastajati kad je jedna žena odbila pripremiti desert nakon večere