Prije nekoliko mjeseci našla sam se na piću s prijateljicom. I ona i ja iza sebe smo u tom trenutku imale teško razdoblje. Gubici koje smo prošle dodatno su nas povezali, razumjele smo jedna drugu dok smo si pričale kako su nam životni događaji izmakli tlo pod nogama, kako smo otkrile da smo ranjive poput djece i da je nekad maksimum budućnosti "izdržati" idući sat. "Prilično sam anksiozna", rekla mi je, "no što ako sam depresivna?" Izgovorila je to tonom kojim sam se često i sama procjenjivala: je li ova ranjivost ustvari slabost, je li poraz ako ne možeš sam, ako trebaš pomoć? Meni je bila baš hrabra – naučila sam cijeniti ljude koji se ne boje svojih osjećaja, čak i kad su emocije poput elektrošokova.

U našoj kulturi postoji uvjerenje da je depresija krajnji oblik iracionalnosti. Depresivni ljudi nerijetko nailaze na društvenu osudu: smatra ih se lijenima i slabima, a njihovo raspoloženje toksičnim i zaraznim. Samo jutros naišla sam na dvije rasprave na Facebooku u kojima su se ljudi okrutno izrugivali tjeskobnim i depresivnim ljudima. U prvoj raspravi nitko nije reagirao, post autora bio im je baš duhovit; tjeskoba se tretirala kao hir, samoživost, glumatanje. U drugoj je rugač moralizirao na tipičan način: depresivna osoba sama si je kriva, ne samo da je lijena, nego je zbog toga i nevrijedna.

Prosuđivao je ustvari s iste pozicije s koje je u svibnju 2019. kanadski psiholog Jordan Peterson debatirao s filozofom Slavojem Žižekom. U raspravi naziva "Sreća: kapitalizam protiv marksizma", kao jednu od ključnih hipoteza Peterson je ponavljao stav iz svoje knjige "12 pravila za život" o tome "kako trebamo vlastitu kuću dovesti u red prije nego što počnemo kritizirati druge". Drugim riječima, za svoju sreću, ili nesreću, odgovorni smo sami. Žižek mu je odgovorio kako je podjednako besmisleno tako nešto reći nesretnom Amerikancu pod liberalnom demokracijom, kao i stanovniku Sjeverne Koreje. "Što ako je red u tvojoj kući određen time u kakvom je neredu društvo?" dodao je Žižek. Ako je tad i bilo ikakve dileme oko toga tko je bio u pravu u vezi individualne odgovornosti, ni godinu dana kasnije dobili smo odgovor na to pitanje: evo nas, svi sjedimo zatvoreni u kuću jer vani vreba smrtonosni virus. Pa baš bismo mogli početi pospremati.

Da budem jasna, smatram da je osobna odgovornost u redu, sa stajališta psihologije i poželjna, govori o tome da smo odrasli i zreli, no osobna odgovornost je i ograničena (pri čemu je stav da smo za sve svoje odgovorni narcistička fantazija): time što smo ljudi, nismo stvoreni da funkcioniramo sami, naša je društvenost možda i najveća mjera ljudskosti, koliko god povremeno osamljivanje bilo zdravo i potrebno za introspekciju. Kakve to veza ima s depresijom? Pa velike, ako je suditi po knjizi bivšeg novinara Johanna Harija, "Izgubljene veze" (Planetopija, 2020., prijevod Laura Marković), u kojoj iznosi uvjerljive dokaze da je za porast depresije – koja je postala druga najčešća bolest na svijetu – odgovoran upravo gubitak društvene povezanosti. Kakve to ima veze s Petersonom i Žižekom? Također velike: Johann Hari, u suradnji s brojnim stručnim sugovornicima, oslobađa pojedinca tereta odgovornosti za bolest nauštrb disfunkcionalnog društva. Možete vi kuću čistiti do besvijesti, no što ako se, recimo, dogodi potres pa vam sruši kuću ili je ošteti do mjere da je neadekvatna za život? Hoću reći – kombinacija pandemije, potresa i ekonomske krize izvanredna je okolnost, nešto s čime se nitko od nas prije nije susreo. No i depresija je, u mojem tumačenju, izvanredna okolnost, posljedica nečega s čim se oboljela osoba nikad prije nije susrela. I to joj je izazva(l)o veliki šok.

Johann Hari u knjizi se prisjeća kako je kao dječak čuo da je Margaret Thatcher izjavila: "Ne postoji takvo nešto kao društvo, postoje samo pojedinci i njihove obitelji." Izgleda, piše, da je, diljem svijeta, njezino mišljenje prevladalo. Izgleda da smo mu povjerovali, čak i ako smo ga deklarativno odbacivali. "Vjerujem da je tako jer, tijekom svih trinaest godina koliko sam se borio sa svojom depresijom, nije mi ni jednom palo na pamet da bi mogla biti povezana sa svijetom oko mene – uvijek se radilo samo o meni i o nečemu u mojoj glavi. Potpuno sam privatizirao svoju patnju, baš kao i svi ostali koje sam poznavao. (...) Dosad smo odgovornost za rješavanje depresije i anksioznosti smještali isključivo u krilo depresivnih i anksioznih ljudi. Držimo im bukvicu ili ih uvjeravamo laskanjem, govoreći im da se moraju popraviti (ili progutati tablete). No, ako uzrok ne potječe isključivo iz njih samih, onda oni sami ne mogu doći do rješenja."

Statistika, između ostalog, govori sljedeće: kad je harvardski profesor Robert Putnam prije nekoliko desetljeća započeo svoja istraživanja, prosječan broj bliskih prijatelja jednog Amerikanca bio je tri. Do 2004. godine najčešći odgovor bio je – nula. Ako osoba nema bliskih prijatelja ni podršku partnera, pokazalo je istraživanje Georgea Browna i Tirril Harris još iz 1978. godine, šanse da razvije depresiju nakon značajnog negativnog događaja iznosila je 75 posto. Skoro svi oblici obiteljskog zajedništva prorijedili su se u posljednjoj četvrtini dvadesetog stoljeća. Slični postoci pronađeni su i u Velikoj Britaniji te u ostatku svijeta. Danas se družimo manje nego ikada prije, piše Hari. Puno prije ekonomskog sloma u 2008., dogodio se socijalni slom – u kojemu smo osamljeniji i usamljeniji nego ikada prije. Strukture koje su osiguravale sustav brige i njege – kao što su obitelj i susjedstvo – raspale su se.

Zato što je sam bolovao od depresije još od tinejdžerske dobi, Johann Hari krenuo je istraživati uzroke svoje bolesti. Nakon devet godina istraživanja depresije i anksioznosti imenovao je devet njihovih uzroka, pri čemu naglašava kako ne tvrdi da su ovo jedini uzroci. Ti su uzroci sljedeći i uključuju neki gubitak povezanosti: gubitak povezanosti sa smislenim radom, s drugim ljudima, sa smislenim vrijednostima, s traumom iz djetinjstva, sa statusom i poštovanjem, s prirodnim svijetom, sa sigurnom budućnosti u kojoj ima nade, a tome je dodao i dva poglavlja u kojima istražuje pravu ulogu gena i promjena u mozgu. Na temelju razgovora s brojnim stručnjacima – koji uključuju liječnike, psihologe i društvene znanstvenike – postavlja svoju hipotezu: što ako je depresija zapravo oblik tugovanja – za našim vlastitim životima koji nisu ispali kako smo htjeli? Što ako je ona oblik tugovanja zbog gubitka povezanosti, koju još uvijek trebamo?

Jedna od njegovih sugovornica je i Joanne Cacciatore, klinička psihologinja i profesorica socijalnog rada na Državnom sveučilištu u Arizoni, koja se specijalizirala za područje traumatskog tugovanja. "Živimo u uvjerenju da se ljudska patnja može procijeniti pomoću liste simptoma, kao da je odvojena od naših života, i klasificirati kao moždano oboljenje." Ona smatra kako bi u većini slučajeva izraz "mentalno zdravlje" bilo bolje zamijeniti izrazom "emocionalno zdravlje" i napominje kako "postavljanjem umjetne vremenske granice tugovanju, patologiziranjem tuge i tretiranjem tuge lijekovima kao da je u pitanju bolest uskraćujemo sebi samu srž vlastite ljudskosti". Dodaje kako se pristup koji danas koristimo može usporediti sa stavljanjem flastera na amputirani ud. "Kada je osoba u stanju ekstremne patnje, trebamo prestati liječiti simptome. Simptomi su glasnici dubljeg problema. Trebamo se okrenuti dubljem problemu."

Britanski psiholog dr. Rufus May objasnio mu je da "ljudima možemo nanijeti ozbiljnu štetu ako im kažemo da je njihova patnja uvelike ili potpuno uzrokovana pogreškama u biološkom funkcioniranju". "Najveći problem leži u tome što naša patnja postaje besmislena; ništa drugo nego oštećeno tkivo. Po staroj priči o depresiji i anksioznosti, naša je nevolja u osnovi iracionalna – ona je posljedica oštećenog mehanizma u našoj glavi. Po novoj priči, ona je, koliko god bolna, zapravo smislena i razumna." Pacijentima koji mu se obrate jer se osjećaju duboko depresivni i anksiozni, Rufus kaže: "Niste ludi zato što vam je tako teško. Niste slomljeni. Niste oštećeni." Ponekad citira istočnjačkog filozofa Jiddua Krishnamurtija, koji je rekao: "Nije mjera zdravlja biti dobro prilagođen bolesnom društvu." Klinička psihologinja dr. Lucy Johnstone u knjizi pak kaže: "Što bi se promijenilo da otiđemo kod liječnika i on nam postavi dijagnozu 'gubitka povezanosti'? Što bi tada bilo?"

Eksperiment neuroznanstvenika Johna Cacioppa i suradnika pokazao je da je akutna usamljenost jednako stresna kao i izloženost fizičkom napadu. Vrijedi ponoviti. Duboku usamljenost doživljavamo jednako stresnom kao udarac šakom u lice. Svaki ljudski instinkt usavršen je, naime, za život u plemenu, a ne u izolaciji. Ljudima trebaju plemena jednako kao pčelama košnice. U razgovoru s Harijem, Cacioppo mu je rekao da su nam potrebni drugi ljudi ako se želimo prestati osjećati usamljenima, plus još nešto. "Potrebno ti je", objasnio mu je, "da imaš osjećaj da dijeliš nešto s drugom osobom ili s grupom ljudi, nešto što ima značenje za obje strane. Morate biti u tome zajedno. A 'to' može biti bilo što što obje strane doživljavaju značajnim i vrijednim. (...) Jednostrani odnosi ne liječe usamljenost. Jedino recipročni odnosi to mogu."

Usamljenost, napominje Cacioppo, nije fizička odsutnost drugih ljudi, nego je to osjećaj da nemaš nikoga s kim bi podijelio nešto što je tebi značajno. "Ako si okružen ljudima – možda si u braku, imaš obitelj i živahno radno mjesto – ali nemaš osjećaj da s njima dijeliš nešto što ti je važno, bit ćeš usamljen. Usamljenost nestaje kada imamo barem jedan, a idealno mnogo više odnosa, u kojima imamo osjećaj uzajamne pomoći i zaštite."

Američki psiholog Tim Kasser u knjizi proširuje priču: "Vjerujem da je jedan od razloga zašto su ljudi sve depresivniji taj što ih društvo ne podržava da žive, rade te da sudjeluju u gospodarstvu i u svojim zajednicama na način koji podržava zadovoljavanje njihovih intrinzičnih potreba." Autori knjige "The Spirit Level" (Razina duha), Kate Pickett i Richard Wilkinson koji su se etablirali kao jedni od najutjecajnijih društvenih znanstvenika današnjice, pak dodaju: "Kad imaš društvo s velikim razlikama u bogatstvu i statusu, stječeš dojam da su neki ljudi iznimno važni, a drugi se čine potpuno nevažnima. Ovo ne utječe samo na ljude na dnu hijerarhije. U visoko neravnopravnom društvu, svi moraju stalno biti na oprezu oko svog statusa. Iznimno smo osjetljivi na to. Kada je razlika u statusu prevelika, ona stvara osjećaj poraženosti od kojeg nemaš gdje pobjeći."

Danas, nastavljaju, živimo u društvima koja su neravnopravnija nego ikada prije. Ljudi se još mogu sjetiti vremena kada je šef velike kompanije zarađivao dvadeset puta više od prosječnog zaposlenika. Danas zarađuje tristo puta više. Šest nasljednika Walmartova carstva posjeduje više nego 100 milijuna Amerikanaca s dna hijerarhije zajedno. Osam milijardera posjeduje više nego donja polovica čovječanstva. "Moramo vidjeti da 'ovo nije samo moj osobni problem', nego 'problem koji dijelimo i koji se može pripisati društvu u kojem živimo'."

I sad dolazimo do jednog od najakutnijih problema koji je pandemija koronavirusa već pogoršala. Talijanski filozof Paolo Virno, citira ga u knjizi Johann Hari, kaže da smo se kao društvo pomaknuli od "proleterijata" – monolitne mase fizičkih radnika sa sigurnim poslovima – prema "prekarijatu" – promjenjivoj populaciji kronično nesigurnih ljudi koji ne znaju hoće li i sljedeći tjedan raditi, a ni hoće li ikada imati stabilan posao. Postojalo je, naime, vrijeme kada su radnici sa srednjim i visokim primanjima mogli imati osjećaj sigurne budućnosti. Ta mogućnost nestaje kao direktan rezultat političkih odluka da se kompanije oslobode striktnih pravila, što je onemogućilo radnicima da se organiziraju kako bi zaštitili svoja prava, a to za posljedicu ima da budućnost postaje nepredvidljiva i neopipljiva.

"Osjećaj radne nesigurnosti prvo je zahvatio radnike na najlošije plaćenim poslovima. No, od onda se samo širio dalje, prema ostalima. Danas i mnogi dobrostojeći ljudi rade od posla do posla, bez ugovora i sigurnosti. Dali smo tome moderno ime; kažemo da smo 'samozaposleni' ili da smo dio 'gig ekonomije' – kao da smo svi Kanye i sviramo na Madison Square Gardenu. Mnogi gube osjećaj sigurne budućnosti, dok nas se uvjerava da zapravo postajemo sve slobodniji", piše Hari u knjizi "Izgubljene veze".

Nizozemski povjesničar ekonomije Rutger Bregman, vodeći europski autoritet za univerzalni osobni dohodak, ovako je Hariju komentirao situaciju: "Stalno se iznova događa da krivnju za ono što je u osnovi kolektivni problem svaljujemo na pojedinca. I što sad – depresivan si? Popij tabletu. Nezaposlen si? Unajmi poslovnog savjetnika, objasnit će ti kako napisati životopis i otvoriti profil na LinkedInu. No očito ova rješenja ne dopiru do korijena problema... Malo ljudi razmišlja o promjenama koje su zahvatile naše tržište rada i naše društvo, ali i o tome da se ovi oblici očaja pojavljuju posvuda."

Danas čak i srednja klasa živi s "kroničnim osjećajem nesigurnosti" – ti ljudi ne znaju kako će im život izgledati za par mjeseci, rekao je Bregman Hariju. Alternativni pristup koji uključuje garantirani dohodak dijelom pomaže u otklanjanju poniženja te, umjesto toga, pruža sigurnost. U svojoj knjizi "Utopia for Realists" (Utopija za realiste) Bregman navodi primjere kako je ovo isprobano na nekoliko mjesta i pokazalo se vrlo uspješnim.

Kod zajamčenog osobnog dohotka ključno je to što osnažuje ljude da kažu "ne". Neki će prvi put moći dati otkaz na radnom mjestu gdje ih se izrabljuje, ponižava i upinje do krajnjih granica. Jasno, netko će i dalje morati obavljati dosadne zadatke. No, u tom slučaju poslodavci će morati ponuditi bolje plaće ili bolje radne uvjete. Jednim potezom, najgori poslovi, oni koji izazivaju najviše depresije i anksioznosti, morat će se najviše popraviti – inače neće biti radnika koji će ih htjeti obavljati. Kada ljudi budu slobodni odbiti što im ne odgovara, Rutger kaže: "Mislim da će se rad početi definirati kao doprinos nečem vrijednom – doprinos tome da svijet postane malo zanimljiviji ili malo ljepši nego dosad."

Rutger je Hariju objasnio da je ovo način kako možemo vratiti osjećaj povjerenja u budućnost ljudima koji više ne znaju gdje da ga nađu, i na koji, svi mi, možemo dobiti više prostora da slobodnije dišemo i promijenimo vlastite živote i našu kulturu. Razgovarajući s mnogim ljudima koji su patili od depresije i teške anksioznosti, Hari je primijetio da često opisuju sličan doživljaj. Jedna mu je prijateljica rekla da je znala da izlazi iz depresije po tome što bi joj se vraćao osjećaj za vrijeme – ponovo je mogla razmišljati o tome gdje će biti za mjesec ili godinu dana. Psiholog Michael Chandler objasnio je Hariju pak da ekstremno depresivni ljudi, u nekom najdubljem smislu, gube osjećaj za budućnost. Zaključio je da je gubitak osjećaja za budućnost ono što utječe na povećanje stope samoubojstva. Pozitivan osjećaj za budućnost štiti nas. Ako je život danas težak, možemo promisliti – da, teško mi je, ali i to će proći. Kada izgubimo osjećaj za budućnost, čini nam se kao da će bol trajati zauvijek.

Čini mi se da je knjiga "Izgubljene veze" upravo iz tog razloga postala svjetska uspješnica: pokazuje da naša budućnost može biti drukčija kad tegobnu osobnu odgovornost za svijet prebacimo u realnost – u društvenu odgovornost za ovaj naš, trenutno virusom, potresen dom. Ako ste pomislili da ovo govori naivni idealizam, onda svakako morate pročitati Harijevu priču o berlinskoj četvrti Kotti, inačici njujorškog Bronxa, kvartu betonskih socijalnih stavova u kojem su se stanovnici pobunili protiv eksponencijalnog rasta stanarina.

Izvanredna knjiga o depresiji i društvenoj nepravdi