Kad prvi put podijeliš čaj s Baltijem, stranac si. Drugi put si počasni gost. Kada treći put podijeliš šalicu čaja, tada postaješ dio obitelji. Rekao je to Gregu Mortensonu, svojem američkom "sinu", Haji Ali dok je njegova supruga Sakina pripremala toga dana tko zna koji po redu čaj od jakova maslaca.

Greg je sjedio kao na iglama, nestrpljiv da što prije počne s poslom. Mortensonu je bilo potrebno više od tri godine krivih koraka, promašaja i kašnjenja da školu u Korpheu provede iz obećanja u djelo. Haji Ali, nurmadhar, odnosno glavešina pakistanskog sela u kojem je škola trebala biti izgrađena, nije se žurio. "Zahvaljujem milostivom Alahu za sve što ste učinili. No ljudi iz Korphea bili su bez škole šesto godina", rekao je smijući se. "Što za njih znači još jedna zima?"

Tako nekako, u zabačenom selu Khorpe, ispod jednog od najopasnijih vrhunaca svijeta, K2, blizu pakistanske granice s Kinom, počinje jedna od najfascinantnijih humanitarnih priča koja je u međuvremenu postala i književni hit zahvaljujući biografskoj knjizi "Tri šalice čaja", koju je upravo objavila zagrebačka Naklada Ljevak, a koju je Mortensonu pomogao napisati novinar David Oliver Relin.

Mortenson, po struci bolničar, koji se neko vrijeme zanosio kako će naći lijek za svoju mlađu sestru Christu, koja je bolovala od epilepsije, zapravo je, u duši, bio penjač. Nakon što mu je sestra umrla, a da se nije stigao oprostiti, počeo je maštati o tome kako će njoj u počast osvojiti K2, drugi najviši vrh na svijetu, na kojem su mnogi alpinisti, u sudaru s prelijepim, ali surovim ledenjakom Baltoro izgubili život. U rujnu 1993. godine njegovi snovi o osvajanju ledenog diva, a i odavanju počasti sestrici, potpuno su se srušili. Do vrha se nije popeo, jer je stradao jedan od njegovih prijatelja penjača, počeo se spuštati kako bi ga spasio, ali se na povratku izgubio, ozlijedio i na kraju završio ne u kampu, nego u zabačenom selu Khorpe.

Bio je to, doslovce, sudar civilizacija. Ogromni Amerikanac uteturao je u selo u pakistanskom Baltistanu, sasvim sigurno jednom od najsiromašnijih krajeva svijeta, a ljudi koji su ga dočekali, bez ikakvih pitanja, uveli su ga u svoj skromni dom, pokrili ga najboljim, jedinim cijelim pokrivačem, hranili ga i kuhali mu slatki čaj, iako je šećer tamo dragocjen i skup poput kavijara u zapadnom svijetu. Kad je došao k sebi, Greg je krenuo upoznati svoje domaćine i njihovo selo. Djeca su bila luda za tim plavim divom, a kad je mještane upitao gdje mališani uče, odveli su ga na ledenu stijenu, na kojoj su slabašno obučena djeca klečala i štapovima u rijetkom blatu vježbala matematiku. Bez učitelja, jer selo nije imalo novca da ga plati.

Greg je ostao šokiran. U Americi, ali i bilo kojem drugom dijelu civiliziranoga svijeta, gotovo je nemoguće zamisliti da bi djeca, čak i u razredu, sama mirno sjedila i učila bez učitelja, a kamoli na ogoljeloj litici dok s okrutnog K2 puše siloviti vjetar. Američki div se okrenuo Hajiju Aliju, koji je bez trunke oklijevanja na njega potrošio svoju jedinu zalihu šećera, i obećao mu da će se vratiti. A kad se vrati, sagradit će im školu.

E, sad... Greg nije imao prebijene pare. I kad se vratio u Ameriku, svojem poslu bolničara u najgorim noćnim smjenama, u kojima nitko normalan nije htio raditi, bez kuće i doma, tek s prastarim autom, na čijem je stražnjem sjedalu spavao, postao je svjestan koliko je veliko obećanje dao. No slika prljavih i nasmijanih mališana s ledenjaka pratila ga je preko cijeloga svijeta i nije imao namjeru odustati.

Greg je unajmio pisaću mašinu po satu i počeo pisati pisma. Išlo je sporo jer nije baš najbolje znao tipkati. Napisao je pismo Oprah i još 579 bogataša, čija je imena našao na listi bogatih objavljenoj u novinama, moleći ih da mu pomognu prikupiti 12.000 dolara, koliko je procijenio da će koštati sav materijal i radnici, potrebni za izgradnju škole. Nitko mu nije odgovorio. Nitko, osim djece iz osnovne škole Westside u River Fallsu u Wisconsinu, kojima čak nije niti poslao pismo, nego su za Gregovu akciju čuli od njegove majke učiteljice. Djeca iz River Fallsa poslala su mu 62.340 penija, i to je bio početak projekta koji će izrasti u Institut Centralne Azije koji je u međuvremenu sagradio više od 350 škola za više od 80.000 učenika u Pakistanu i Afganistanu.

Da, i u Afganistanu.

Čitajući ovu nevjerojatnu knjigu, koja je postala bestseler New York Timesa, čovjek se ne može oteti dojmu da je Greg Mortenson prokleto sretan čovjek ili, što je možda vjernije istini, ne može se oteti dojmu da sreća doista prati odvažne i hrabre. Smušenom Amerikancu bez prebijene pare pomoć je, naime, dolazila s najrazličitijih i najnevjerojatnijih strana, u toliko čudesnom obliku da se doista čini kao da se cijeli svemir urotio da mu pomogne. Kad je već gotovo dosegao očaj jer mu nitko nije odgovarao na pisma, pojavio se ćudljivi bogataš koji mu je darovao novac za prvu školu, uz poruku "Nemoj zasrati!", nakon što ga je najprije dobro ispreskakao pitanjima planira li njegovu lovu potrošiti na cugu i drogu.

U Pakistanu, krajnje tradicionalnoj muslimanskoj zemlji, u pomoć pri gradnji škola, u kojima su se školovale i djevojčice (!), priskakali su mu šijitski muslimani, izbjeglice iz okupiranog indijskog Kašmira, suniti, pripadnici ismailitske sekte, pa čak i mule... U najmanje dva navrata na Grega je bačena fetva, našao se pred šerijatskim sudom, oteli su ga talibani, ispitivala ga je CIA, pio je čaj s kriminalcima, nebrojeno puta nosio glavu u torbi...

"Tri šalice čaja" prvenstveno su memoarska priča – o čovjeku koji se krenuo penjati na planinu, da bi se na kraju okrenuo, odustao i počeo spuštati prema svojem srcu. Gradeći škole, između ostaloga i u zemlji s kojom je njegova domovina nakon 11. rujna 2001. godine ušla u rat, Greg je otkrio jednu zanimljivu stvar koja je razumnom dijelu zapadnoga svijeta promijenila perspektivu o terorizmu: talibani su bili uspješni u regrutiranju novaka ne zato što su muslimani sami po sebi iznimno agresivni ili puni mržnje (naravno da nisu, kao niti jedan narod ili religiozna skupina na ovome svijetu!), nego stoga što su mnogi od njih užasno siromašni i neobrazovani. A ako im se i pruži prilika za obrazovanje, onda je to u vahabitskim medresama, radikalnim vjerskim školama, koje su im, u jednome trenutku, nudile samo jedan pogled na svijet, začinjen netrpeljivošću, nerazumijevanjem i, nerijetko, oružjem.

Greg Mortenson nije počeo graditi škole u Pakistanu i Afganistanu kako bi se borio protiv terorizma. "Gradim ih zato što volim djecu", piše u knjizi. "Borba protiv terorizma možda je na sedmom ili osmom mjestu moje liste prioriteta. No radeći tamo, naučio sam nekoliko stvari. Naučio sam da do terorizma ne dolazi zato što nas neka skupina ljudi u Pakistanu ili Afganistanu jednostavno odluči mrziti. Terorizam nastaje zato što se djeci ne nudi lijepa budućnost radi koje bi imali razloga radije odabrati živjeti nego umrijeti. (...) Ljudi u tom dijelu svijeta navikli su na smrt i nasilje."

Gradeći škole, Greg je vrlo često gradio mnogo više od zidova i učionica. Gradio je mostove, koji su spajali zabačena sela sa cestama; gradio je centre u kojima su žene zimi mogle šiti i družiti se; gradio je tečajeve na kojima su muškarci, koji u Baltistanu uglavnom rade kao nosači alpinistima, učili kako pružati prvu pomoć; kopao je bunare i dovodio vodu kako djeca ne bi umirala zbog nehigijenskih uvjeta; davao je stipendije kako bi muslimanske djevojčice mogle upisati srednju školu ili se čak školovati za liječnice... I, najvažnije od svega, gradio je veze između zaraćenih svjetova – moćne i bahate Amerike s jedne strane, te tradicionalnog i zatvorenog Afganistana i Pakistana s druge strane.

Iako, kako i sam naglašava, njegova misija nije bila borba protiv terorizma, nego želja da djeci omogući budućnost, Greg je američkoj i mnogim drugim vojskama (i ne samo njima!) očitao sjajnu lekciju o razumijevanju i prihvaćanju drugačijih i drugačijeg. I u Afganistanu i u SAD-u u većini, zapravo, žive normalni, obični ljudi. U svakoj zemlji ovoga svijeta, ratovali s njom ili prijateljevali s njom, u većini žive normalni, obični ljudi. A ponekad je potreban, i dovoljan, samo jedan čovjek da bismo to shvatili.

"Tri šalice čaja" izvanredno su štivo koje potvrđuje da je vjera da je bolji svijet moguć potpuno - realna! Uz to, "Tri šalice čaja" sjajno su napisana priča koja se čita poput najnapetijeg romana.

Izvanredna priča o Amerikancu koji se nije uspio popeti na planinu, ali je počeo graditi škole u Pakistanu