Trinaesto je stoljeće. Na pogrebu smo kneginje Magde, među hrvatskim velikašima, između tugujuće rodbine nestašno trčkara dvogodišnja crnokosa djevojčica. Proći će tek trenutak i na njezin će dlan sletjeti lepršavi leptir, a možda i leptirica. Umrla je Magda, djevojčicu Magdalenu tek čeka njezina sudbina. Nekoliko stranica dalje, desetak i nešto godina kasnije, kći cetinskog kneza Grgura Šubića, koji stoluje u utvrdi Visinje, odrasla je u prelijepu djevojku i krije opasnu tajnu, a potencijalno i veliki dar za koji se otimaju ban Mladen Šubić, prevrtljivi hrvatski velikaš Ivan Nelipić i inkvizicija Katoličke crkve.

Ratoborni Nelipić upast će u Visinje i okrutno ubiti Magdalenina oca, no mudri Grgur Šubić u posljednji će tren kćer poslati u podnožje planine Kamešnice, sa stočarom Idrisom Berislavićem i njegovim blizancima – sinom Ivorom i kćeri Vranom. Hrabri stočari, Vlasi, odvest će Magdalenu sve do grebena Šuplji kuk i tamo, u skrivenoj pećini, smjestiti njezin sanduk u kojem danju spava. Magdalena je, naime, urpirka, vampirica, a njezina krv, kojom poji svoji prijatelje i sluge, ghule, daje im gotovo nadnaravnu moć – brzinu, snagu i sposobnost da predosjete opasnost. Sve to pak pomno promatra krvavi ban, tajanstveno biće koje živi na vrhu Velebita...

Tako počinje maštovit i uzbudljiv roman Jagode Šimac, "Krvavi ban", nedavno objavljen u izdanju Naklade Bošković. Hrvatskoj spisateljici koja živi i radi u Švicarskoj, ali često posjećuje Hrvatsku i aktivno prati zbivanja na hrvatskoj književnoj sceni, ovo je četvrti roman, a kao i u prethodna tri – "Na međama najdaljnijim", "Iznad guste gore Gaj" i "Mjesec na vodi" – u njemu vješto kombinira povijesne činjenice s elementima fantastike. Jagoda Šimac je jedinstvena i dragocjena pojava u suvremenoj hrvatskoj literaturi, iako to možda zvuči paradoksalno s obzirom da su svi njezini romani povijesne priče. Dosad je, naime, napisala više od 1200 stranica, a tematski je obradila ne samo povijest Cetinske krajine u kojoj je rođena, nego i cijele Dalmacije i dobrog dijela Bosne. Piše i o bosanskim kraljevima, o omiškim gusarima, o Habsburgovcima, Ugarima, Mlečanima, Dubrovčanima, Turcima... Književni je to pothvat toliko ambiciozno zamišljen i dobro izveden da nije uopće pretjerano reći da smo dobili novu Mariju Jurić Zagorku!

Konkretno, u "Krvavom banu" Jagoda Šimac romansira i reinterpretira mit o dolasku Hrvata 559. godine u današnju domovinu. Sedmero Hrvata koji su došli – petero braće i dvije sestre – zapravo su bili ghuli, podanici vampira Aryana Urpira Harawata. Oni će od divljeg, izgladnjelog plemena Slavena stvoriti Hrvate koje će Jagoda Šimac "zaustaviti" u 13. stoljeću i ispričati zanimljivu intimnu priču koja se odvija u turbulentnom povijesnom okruženju; nakon što je umro moćni hrvatski ban Pavao I. Šubić Bribirski, neokrunjeni hrvatski kralj te gospodar Bosne i Humske zemlje, a naslijedio ga je srčani, ali neiskusni sin Mladen II. Šubić Bribirski. Hrvatska je, politički, u tom trenutku rastrgana između Karla I. Roberta Anžuvinca, koji pokušava u Hrvatskoj uspostaviti kraljevsku vlast, i Mlečana koji su iskoristili unutarnje borbe i podvrgnuli Trogir, Šibenik, Split i Nin.

U te povijesne okolonosti autorica je umetnula emotivno nabijenu dramu bića koje je po svojoj biti demon (vampir), ali ima i sasvim ljudske emocije, svakako osjećaj za moral. Iako priča počinje s Magdalenom, postupno će se nametnuti pripovjedni rukavac krvavoga bana koji prolazi kroz "noć duše", kroz preobrazbu iz čudovišta u biće koje se pokajalo. Time povijesna priča svakako dobiva na suvremenosti, a moguće i na bezvremenosti, kao uostalom i njezin naslovni junak. U osnovi, "Krvavi ban" govori o tome kako nas može spasiti ljubav, ovdje konkretno kako ljubav djeteta može spasiti oca, iako u romanu pratimo i tri romantične ljubavne priče, pa mu je i to bonus za čitatelj(ic)e.

Zadnju notu suvremenosti daje odabir fantastične tematike (spekulativne fikcije), pozicioniranje vampira i vampirice na mjesto glavnih junaka. Vampirski žanr u suvremenoj žanrovskoj pozi iscrpljen je i ispijen poput žrtava krvopija, pa smisliti nešto novo uistinu predstavlja podvig. Vampira u hrvatskoj prozi nema mnogo, zapravo tek jedan koliko znam – onaj istarski Borisa Perića, Jure Grando iz Kringe, koji je postao junak njegova romana "Vampir" iz 2006. godine u izdanju Naklade Ljevak. Vampir Jagode Šimac nosi poetsko ime Velebit, a potomak je, prema autoričinoj ideji, onog prvog vampira koji je Hrvate doveo u domovinu.

Krvavi ban Velebit rasna je, gotovo renesansna figura – u njemu nema ničeg trivijalnog, čemu je suvremeni vampirski žanr sklon; on karakterno više naginje "Draculi" Brama Stokera. Velebit je izmučen moralnim dilemama svoje gladi, razapet pitanjem demonskog identiteta i općenito egzistencijalnog opravdanja, s obzirom da samoga sebe smatra utjelovljenjem sotone. Istodobno je strastven, privlačan i moćan junak. Na dubljoj razini čitanja "Krvavog bana" zanimljiv je kontrast koji autorica postavlja – s jedne strane, tu su obični svećenici i inkvizicija, moralno vrlo upitni, iako im njihova sveta zadaća nalaže milosrđe, ljubav i oprost; s druge strane je tu demon, čudovište, čak životinja, koji zdvaja nad time kako da oprosti sebi i drugima, i koji utjelovljuje mnogo više kršćanskog milosrđa od onih kojima je zadaća širiti Isusov nauk.

Pričajući alternativnu povijest, ili alternativni mit, o 12 hrvatskih plemena, Jagoda Šimac vrlo vješto koristi i jezik, što joj je nesumnjivo omogućilo i njezino obrazovanje, s obzirom da je profesorica književnosti i hrvatskog jezika. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radila je kao prevoditeljica i knjižničarka, u međuvremenu je završila i poslijediplomski studij za informaciju i dokumentaciju u Luzernu te je danas zaposlena u Sveučilišnoj knjižnici u Bernu i u knjižnici Muzeja kultura u Baselu. Pred sobom, dakle, imamo visokoobrazovanu osobu, što je veoma važno kad se koristi (hrvatski) jezik koji zapravo nije suvremen, jer to treba izvesti pametno i vješto. "Krvavi ban" napisan je, mogli bismo reći na prvu, staromodnim jezikom, no ne smijemo zaboraviti da se radnja odvija u 13. stoljeću. Jezik, dakle, doprinosi stvaranju ugođaja da smo u nekom drugom vremenu i autorica ga sjajno koristi kako bi nas uvukla u atmosferu srednjega vijeka.

Pored ili povrh svega ovoga, "Krvavi ban" silno je uzbudljivo i maštovito štivo. Navest ću tek nekoliko detalja da vam zagolicam maštu: susrest ćete se u romanu s biblijskom pričom o Lilit, Kainu i Abelu; u jednoj kuli visi portret prelijepe žene, iza njega se krije tajanstveni broš; pravog urpira može stvoriti tek Ponoćna leptirica; postoje vampiri koji mogu boraviti na danjem svjetlu; postoji način kako se zaštititi od vampirskog ugriza, a nije u pitanju češnjak...

Osim maštom, Jagoda Šimac obdarena je i vještinom pisanja, pripada onoj školi pisanja koja pripovijedanje cijeni iznad svega: priča kreće in medias res, bez odugovlačenja, glavni likovi predstavljeni su sigurnom rukom – znamo i kako izgledaju, i kakav im je karakter, i što misle. Teško je to dobro izvesti i u suvremenom romanu, a kamoli u žanrovskom, povijesnom, gdje čitavo vrijeme treba imati na umu da je radnja pomaknuta 800 godina unazad i paziti da se ne počine faktografske greške. Jagoda Šimac je to izvela štreberski, kako i treba, a jedini trag modernosti koji si je dopustila – i na kojem sam joj kao čitateljica zahvalna – jest što je stvorila likove snažnih, neovisnih žena koje su ravnopravne muškarcima. Vjerujte mi, zavoljet ćete Magdalenu, Ivnu i Vranu!

Za kraj: nakon dugo godina dobili smo rasni hrvatski povijesni roman sa zanimljivom pomakom – usidren je u hrvatsku povijest, u domaće mitove i legende, a istodobno je preuzeo sve ono što suvremeni čitatelj voli – avanturu, strast, uzbuđenje, veliku ljubavnu priču koja se čita u dahu i, naravno, vampire. Čitajte Jagodu Šimac, jer Marija Jurić Zagorka je opet među nama i ide ukorak s modernim književnim trendovima!

Izvrsno napisan povijesni roman koji zaziva Mariju Jurić Zagorku