Primavera
Izvrsno napisana priča koje se ne bi posramio ni Shakespeare
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Da je Ivica Ivanišević živio u Shakespeareova doba ili prije njega, uvjerena sam da bi sin rukavičara od njega krao zaplete za svoje drame. Shakespeare je bio poznati plagijator: najbolje dijelove "Antonija i Kleopatre" ukrao je Plutarhu, više od 4000 stihova od njih preko 6000 iz prvog, drugog i trećeg dijela "Henrika VI" uzeo je doslovce ili u parafrazi drugim autorima, a uz izuzetak "Sna ljetne noći" i "Na Tri kralja" zaplete svih svojih drama ukrao je iz drugih, najčešće klasičnih izvora.
Što je potpuno u redu, sve dok se zna krasti. T. S. Eliot je rekao kako dobri pisci posuđuju, a veliki kradu. Posuđuju u smislu da imitiraju, kradu u smislu da poboljšavaju. Kod Ivaniševića Shakespeare komediograf ne bi imao puno posla: Ivanišević je, naime, apsolutni majstor literarne mizanscene, točno zna gdje postaviti svoje likove i kako kadrirati njihove pojedinačne drame. Splitski novinar, pisac i dramatičar, naravno, ne piše u stihovima, pa time usporedbe s bardom prestaju.
No stoje usporedbe u strukturi priče. Iako je "Primavera" (Hena com, 2016.) roman, itekako se osjeća da je Ivica Ivanišević napisao čitav niz dramskih tekstova i scenarija. Profesor emeritus Gerald M. Pinciss u svojoj knjizi "Zašto Shakespeare: Uvod u dramatičarevu umjetnost" piše: "Za Shakespearea, prizor počinje svaki put kad glumac uđe na praznu scenu. (...) Pažljivo birajući prizore koji prikazuju različite aspekte zapleta i slažući ih u sekvence tako da se prirodno reflektiraju jedni na druge, Shakespeare organizira materijal svoje drame na način da su bogatstvo i složenost likova i njihovih poteza u potpunosti dramatizirani."
I za Ivicu Ivanišević prizor počinje svaki put kad jedan od likova "uđe na scenu". Svaka je scena jedno poglavlje, svako poglavlje nosi naziv jednoga od glavnih junaka, uvijek onoga koji tim poglavljem dominira. Radnju nose tri sina jedne samohrane splitske majke, a proteže se na gotovo stotinu godina, od 1919. do 2016., u kojoj autor i samoga sebe literarizira, zatvarajući priču objašnjenjem što se dogodilo pojedinim akterima.
Dakle, 1919. godine Mandina Krstulović obavještava svoje sinove Fabjana, Šantu i Duju kakve im je sudbine namijenila. Fabjan i Šanto su blizanci - prvi će u pope, drugi u vojnu školu. Najmlađu Duje ostat će s materom i izučiti krojački zanat. Dvadeset godina kasnije mater ih ponovno zove. Sprema se umrijet' pa da se oproste. Fabjan je u međuvremenu postao izvanredni profesor dogmatske teologije na Papinskome sveučilištu Gregoriana, s Papom je na ti, a osim eurdicijom i analitičkom spremom, osvaja i iznimnim spisateljskim darom. U Boga ne vjeruje.
Svetin Krstulović, od milja Šanto, oficir je kraljevske vojske, kapetan prve klase. Oženio je Ljubinku, od milošte Bubu, iz slavne beogradske familije Hadži-Kostić koja je srpskome narodu dala i ministre i generale i mnoge druge uglednike. Šanto ne samo da ne vjeruje u vojsku, potpuno je za nju netalentiran, pa tata Despot često spašava zeta, a na jedvite jade mu je namjestio službu u Kruševcu.
Krojač Duje vjeruje samo u svoju braću. Ništa nije postigao, ostao je uz majčine skute.
Kad je scena tako postavljena, ubacimo mladog komunista Ćiću, malodušnog detektiva Jakova Aljinovića i doktora Vilibada Žnidaršića ovisnog o kartanju. Dodajmo jednu razočaranu ženu i tri popovske mantije. Zalutali metak i blagdan Svetoga Dujma. Trideset i šest sati bilo je dovoljno da Ivica Ivanišević ispretura živote ovim poštenim ljudima. Čitatelj je na sto muka, zabrinut, pa se smije, opet zabrinut, drži se za glavu, malo i uzdiše, tu i tamo naruga. Zbilja kao u kazalištu - dođe mu da poviče: "Ne tim putem, Šanto!" Ili: "Što uradi, crna Ljubinka!" U svakom slučaju, propade noć: "Primavera" se ne ispušta!
Ivica Ivanišević, poznajem ga, blagoslovljen je rijetkim darom inteligentnog humora. Zabavan je, a nije plitak, duhovit i nimalo prostak. Kažem to zato što bi ga hitno trebalo zaposliti u HTV-ovoj dramskoj produkciji - zapravo u svim dramskim produkcijama domaćih kanala - da nas riješi užasa turskih sapunica i neduhovitih hrvatskih pandana.
Njegova "Primavera" lako bi se mogla pretvoriti u kazališni komad koji bi bio hit nekoliko godina. Od toga se može snimiti i odličan film, ili serija od pet-šest epizoda. To je naprosto toliko dobar tekst, odmjeren u humoru, izričaju i tempu, da može funkcionirati u bilo kojem mediju. I pored svega ovoga, jedna od najljepših posveta Splitu.
Briljantno! Kapa dolje, meštre Ivaniševiću.
Podijeli na Facebook
