Ne postoji priručnik namijenjen novoj prvoj dami Sjedinjenih Država. Tehnički gledano, to nije posao ni titula u državnoj službi. Ona ne dobiva plaću i nema određen popis obveza. Taj položaj je kao čudna prikolica za predsjednikovanje, sjedalo koje su prije Michelle Obama već zauzimale četrdeset tri žene.

Kad je u siječnju 2009. ušla u Bijelu kuću – i ostala u njoj do siječnja 2017. – nije znala mnogo o bivšim prvim damama i o tome kako su one pristupile tom položaju. Znala je da se Jackie Kennedy posvetila preuređenju Bijele kuće. Sjećala se da je Rosalynn Carter sjedila na sastancima kabineta, Nancy Reagan je upala u neprilike jer je prihvatila darovane dizajnerske haljine, a Hillary Clinton ismijavali su jer je preuzela ulogu policajca u administraciji svojeg supruga.

Ako je Michelle Obama išta naučila iz predsjedničke kampanje svojeg supruga, prvog crnog predsjednika SAD-a, a koja je trajala dvadeset mjeseci u pedeset gradova, naučila je koliko politika može biti gadna i da su je ljudi na bezbroj načina željeli otpisati kao ljutitu ili nepristojnu; ukratko, javno mijenje ju je napadalo kako bi popunilo svaku prazninu. “Ako ne izađete i sami sebe ne odredite, odredit će vas drugi brzo i netočno”, piše bivša prva dama Amerika u svojim memoarima “Moja priča” koje je nedavno objavila nakladnička kuća Planetopija u prijevodu Jasne Mati i Suzane Szabo. Drugim riječima, Michelle Obama morala je naći svoj glas, sama osmisliti svoju priču ili naprosto “postati” (kako u originalnu glasi naziv njezine autobiografije, “Becoming”).

“Postajanje” o kojem piše u svojoj knjizi ne odnosi se na rast do pozicije prve dame, iako je tome posvećene trećina knjige podijeljene u tri dijela. U prvom dijelu, naslovljenom “Moja priča”, govori o odrastanju u čikaškom kvartu South Shore; drugi dio knjige, “Naša priča”, govori o tome kako su se upoznali ona i Barack Obama, o njihovoj zaljubljenosti, vezi, braku, rođenju kćeri Malije i Sashe te početku Barackove političke karijere. Tek treći dio, “Priča prve dame”, govori o životu u Bijeloj kući u dva mandata.

Da će tek trebati postati netko, Michelle LaVaughn Robinson (1964) prvi put doista shvaća s deset godina kad ju je sestrična upitala neznatno ljutitim tonom: “Kako to da govoriš kao bjelkinja?” Michelle je doista govorila drukčije jer su roditelji nju i brata Craiga učili da ne gutaju riječi. No među Afroamerikancima je to bio problem, “bjelački” način govora smatrao se izdajom, umišljenošću, poricanjem njihove kulture.

U South Shoreu je 1950. godine, petnaest godina prije nego što su se njezini roditelji doselili, 96 posto stanovništva bilo bjelačko. U vrijeme kad je odlazila na studij, 1981. godine, crnci su činili 96 posto stanovništva; kvart se polako pretvarao u geto. Njezina majka Marian Robinson bila je jedno od sedmero djece. Otac Fraser Robinson III. bio je najstarije od petero djece. Nijedno od njih nikada nije otišlo na odmor u Europu. Nikada nisu bili na moru niti su otišli na večeru. Nisu posjedovali kuću. Njihova investicija bila su njihova djeca, sin Craig i kći Michelle. Roditelji Robinson vrlo brzo su shvatili da će njihova djeca imati budućnost samo ako će imati obrazovanje, pa je sav novac koji su zaradili odlazio na Craiga i Michelle.

Kako je to biti crnac – pardon, crna žena – koja se obrazuje? Michelle Obama piše kako se na Princetonu osjećala “kao sjemenka maka u zdjeli riže” jer je broj muškaraca gotovo dvostruko premašivao broj žena, a crnih studenata je na prvoj godini bilo manje od devet posto. “Ako sam u srednjoj školi osjećala da predstavljam svoj kvart, na Princetonu sam predstavljala svoju rasu."

Potrebna je energija, piše, da budete jedina crna osoba u predavaonici ili jedna od samo nekoliko nebijelaca, koja se pokušava uključiti u neku igru ili dvoransku ekipu. Potreban je trud, visoko samopouzdanje da kažete nešto u takvom okruženju i da ostavite dojam u prostoriji. Majka jedne od Michellinih cimerica – inače učiteljica iz New Orleansa – bila je toliko zaprepaštena kada je čula da je njezinoj kćeri dodijeljena crna cimerica da je gnjavila sveučilište da ih razdvoje. Odgajana u obitelji u kojoj je riječ “crnčuga” bila dio obiteljskog rječnika, uz djeda koji je bio šerif i znao se hvaliti kako je iz svojeg grada istjerao crnce, bila je “užasnuta”, kako je rekla u jednom intervjuu mnogo godina kasnije, što je Michelle u blizini njezine kćeri. Michella Obama u to vrijeme za to nije znala, tek je godinama poslije pročitala intervju cimeričine majke; cimerica Cathy se naprosto preselila iz njihove trokrevetne u jednokrevetnu sobu.

Nakon Princetona Michelle Obama studirala je na Harvardu a potom se zaposlila u odvjetničkom uredu Sidley & Austin, gdje se bavila problemom intelektualnog vlasništva za velike korporacije. U tom je uredu upoznala Baracka Obamu i uskoro su započeli ljubavnu vezu. Barack je bio tri godine stariji od nje, sin crnca iz Kenije i bjelkinje iz Kanzasa, rođen na Havajima. “Barack je bio jednorog; napokon oblikovalo ga je čudno ime, neobična obiteljska povijest, teško odredivo etničko porijeklo, odsutan otac, jedinstven um. Naviknuo je da se mora dokazivati gotovo gdjegod bi se našao.”

Slušajući Baracka, počela je shvaćati da njegova verzija nade daleko nadilazi njezinu. Shvatila je kako je izvući se s mjesta u kojem ste zaglavili nešto sasvim drugo nego pokušati to mjesto navesti na promjenu nabolje. U trenutku kad je veza s Barackom postala ozbiljna shvaća dvije stvari. Prvo, mrzi biti odvjetnica, nije stvorena za taj posao i osjeća se prazno dok ga obavlja, iako je to činila itekako dobro. Drugo, bila je duboko i predivno zaljubljena u čovjeka čiji su snažan intelekt i ambicija možda na kraju mogli progutati i njezin intelekt i njezinu ambiciju. Baracka je, zapisuje u to vrijeme u svoj dnevnik, smatrala i zaslužnim i krivim za svoju zbrkanost. “Da u mojem životu ne postoji čovjek koji me stalno ispituje o tome što me motivira, a što boli, bih li ja sama to činila?”

U drugom dijelu knjige, u “njihovoj priči”, Michelle Obama osvježavajuće je iskrena, do razine koju bi hrvatski političari vjerojatno smatrali indiskretnom, pa i tračerskom; u svakom slučaju, sami o tome ne bi govorili i ne govore (njihovi su brakovi ili lažno svetački ili nevidljivi). Michelle Obama piše o tome kako su Barack i ona željeli moderan partnerski odnos koji oboma odgovara. On je vidio brak kao savez pun ljubavi u kojem dvoje ljudi mogu voditi paralelne živote, tako da se ne odreknu svojih snova i ambicija. Za nju je brak bio više poput potpunog spajanja, rekonfiguracije dvaju života u jedan, pod uvjetom da dobrobit obitelji ima prednost pred bilo kojim drugim planom ili ciljem.

Kao svaki relativno nov par – a ovo je dio za kopirati iz knjige i zalijepiti sebi i partneru na hladnjak kao podsjetnik! – i oni su učili kako se svađati. “Kako bilo, ja obično vičem kad sam ljuta. Kada me nešto izbaci iz takta, to može izazvati snažan fizički osjećaj, kao da mi se uz kralježnicu penje vatrena kugla i eksplodira takvom silinom da se poslije katkad i ne sjetim što sam tog časa rekla. Barack, međutim, ostaje priseban i racionalan, a riječi mu nadiru poput elokventne (te stoga i iritantne) bujice. Trebalo nam je vremena – zapravo godine – da shvatimo kako smo jednostavno takvi i da je svatko od nas zbroj genetskih kodova i svega što su u nas usadili naši roditelji i roditelji naših roditelja.”

Osim o svađama, otvoreno piše i o teškoj fazi njihova braka – kad se Barack polako uspinjao svijetom politike putujući nekoliko puta tjedno u drugi grad, a ona naporno radila i brinula o njihove dvije djevojčice. Nakon trinaest godina zaljubljenosti, veza im je toliko zakuhala da su morali krenuti na bračnu terapiju. “Danas mi je jasno da čak i sretan brak može biti gnjavaža, da je to sporazum koji treba uvijek iznova obnavljati, čak i bez riječi, u sebi – čak kad je osoba sama.”

Ulaskom u predsjedničku kampanju, i “Moja priča” se naglo zahuktava, postaje uistinu uzbudljivo štivo za čitanje. Iako “samo” supruga predsjedničkog kandidata, Michelle Obama također se suočila s izazovima – bila je žena, crna i snažna, a to su određeni ljudi s određenim mentalnim sklopom prevodili isključivo s “ljutita”. “To je, dakako, bio još jedan stereotip, još jedna zamka. Najlakši način da se obezvrijedi ženski glas jest da se tu ženu prikaže kao svadljivicu.”

Michelle Obama u tom trenutku shvaća da u politici treba znati i glumiti, a ona to još nije posve svladala. Tada je javno govorila već više od godinu dana, a najbolje se snalazila na malim skupovima, u direktnom kontaktu s glasačima. “…ako se itko pita kako žene prolaze na planetu zvanom Politika, treba samo pogledati Nancy Pelosi, pametnu i odlučnu predsjednicu Zastupničkog doma, koju se nerijetko prikazuje kao goropadnicu, ili što je sve Hilary Clinton prošla kad su stručnjaci s kabelskih televizija i kolumnisti više puta sasjekli svaki njezin korak u kampanji. Hillaryna rodna pripadnost iskorištavala se bezobzirno protiv nje i temeljila se na stereotipima najgore vrste. Pripisivali su joj da želi dominirati, da je gnjavatorica, aždaja. Njezin su glas opisivali kao kreštav, a smijeh kao kokodakanje.”

Michelle Obama kao javna osoba osviještena je i emancipirana; jasno je da svojim memoarima pokušava sačuvati vrijednosti koje je bračni par Obama zastupao dok je bio u Bijeloj kući, no s obzirom da pisanje knjige podrazumijeva da se autor stavi i u ulogu pripovjedača – bez obzira na žanr u kojem piše – u pisanju je našla pravu mjeru između ozbiljnosti, poruke koju želi promovirati i “zabave”.

Pa tako onda Bijelu kuću opisuje gotovo turistički, kao golemo zdanje sa 132 sobe, 35 kupaonica i 28 kamina, a sve to raspoređeno na šest katova. Jedna od prvih lekcija koju ju je Bijela kuća naučila jest da je život u njoj razmjerno skup. Iako obitelj Obama nije plaćala smještaj u rezidenciji, a bile su im plaćene i režije i usluge osoblja, sami su pokrivali ostale životne troškove, koji su se brzo gomilali, posebno zbog visoke kvalitete svega, kao u otmjetnom hotelu. Svaki mjesec dobivali su račun po stavkama za svaku namirnicu i rolu toaletnog papira. Plaćali su za svakog gosta koji bi došao i prespavao ili im se pridružio za objedom. Kad je njezin suprug jednom slučajno spomenuo da voli egzotično voće za doručak ili sushi za večeru, kuhinjsko osoblje je to pamtilo i stavilo na svakodnevnik jelovnik. Tek poslije, pregledavajući račune, vidjeli su da su neke od tih namirnica dostavljane zrakoplovom iz inozemstva o velikom trošku.

I konačno, slon u prostoriji: Donald Trump. Što je Michelle Obama mislila kad je “taj čovjek” postao 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država? Prema njemu je u knjizi vrlo oštra, ni traga onoj ljubaznoj bivšoj prvoj dami koja je s bračnim parom Trump, na dan njegove inauguracije, izmjenjivala plezentarije. Tijekom zime 2011. godine, piše u knjizi, Donald Trump prvi put je najavio mogućnost da se natječe za republikansku predsjedničku nominaciju. U svojim televizijskim emisijama već tada je ponavljao izmišljotine kako je Obamin rodni list s Havaja prijevara te da je on zapravo rođen u Keniji, pa time i nije Amerikanac. “Donald Trump, sa svojim glasnim i bezobzirnim insinuacijama, ugrozio je sigurnost moje obitelji. I to mu nikad neću oprostiti.” I nastavlja. “Da budem jasna, sada smo se suočavali s nasilnikom, čovjekom koji je između ostaloga ponižavao manjine i izražavao prijezir prema ratnim zarobljenicima, te praktički svakom svojom riječi osporavao dostojanstvo naše zemlje.”

Usprkos Trumpu, Michelle Obama knjigu završava optimistično, prisjećajući se susreta s Nelsonom Mandelom, koji je dvadeset sedam godina proveo u zatvoru i na slobodu pušten tek u 71. godini života – a svejedno ga to nije učinilo ogorčenom osobom. On ju je, piše, naučio važnu stvar: napredak i promjena događaju se polako. “Ne za dvije ili četiri godine, možda čak nijedanput u životnom vijeku. Mi sadimo sjeme promjene, a njegov plod možda nikad nećemo vidjeti. Moramo biti strpljivi.”

“Moja priča” bila je najprodavanija knjiga u Sjedinjenim Državama 2018. godine, rekord je oborila u samo petnaest dana. S razlogom. Nije inspirativna, ili utješna, samo za Amerikance koji se već drugu godinu zaredom suočavaju s katastrofalnim posljedicama svojih političkih izbora, nego je i štivo koje baš osnažuje djevojčice i žene, svake boje kože.

Izvrsno napisani memoari koji osnažuju djevojčice i žene