Na livadi ljudske gluposti, predrasude su maslačci i tratinčice u odnosu na tabu. On je drač. Kaže to Boris svojoj sestrični Tinki dok hodaju u jednoj od prvih zagrebačkih povorki ponosa. Drač je u ovom slučaju incest. Ne incest koji uključuje starije rođake i malu djecu, dakle nikakva pedofilija, nego konsenzualni incest, dobrovoljni i željeni odnos između dvaju odraslih osoba. Upravo onakav kakav u romanu prvijencu Božice Dragaš “Između koljena“ (Algoritam, 2015.) prakticiraju Boris i Tinka punih jedanaest godina.
Incest kao tema slabo je zastupljen u hrvatskoj književnosti. Pretraga kataloga gradskih knjižnica izbacuje tek četiri rezultata u kojima je incest književni motiv: zbirku poezije “Lucifer“ Lucije Stamać; kratki roman “Slomljeno srce“ Sanje Mudrinić; četiri nježne priče “Romeo i Trnoružica“ Predraga Raosa i “Elijahovu stolicu“, roman Igora Štiksa. Tu je, prema internetskoj pretrazi, i tročinka Milana Begovića, drama “Myrrha“, koju je 1902. godine objavio u Pragu pod pseudonimom Stanko Dušić, svjestan činjenice kako bi mitska tema incestuozne žudnje “u hrvatskoj sredini vjerojatno izazvala zabranu drame kao odgovor vječito budne 'ćudoredne cenzure'“.
U tom kontekstu, roman Božice Dragaš može se, gotovo sigurno, smatrati prvim hrvatskim romanom koji tematizira incest. Tinka je knjižničarka, Boris je odvjetnik, a njihova dugogodišnja incestuozna veza oboje je stavila u poziciju radikalne emotivne izoliranosti jer svoju vezu taje. Nikome se ne smiju povjeriti ne samo zbog osude, nego i stoga što je rodoskvrnuće između djece braće u Hrvatskoj kažnjivo zatvorom do jedne godine. Paradoksalno, prema Obiteljskom zakonu sud u izvanparničnom postupku može iznimno, iz opravdanih razloga, dopustiti sklapanje takvoga braka. Do kraja romana Tinka - naša pripovjedačica - neće doznati koji su to opravdani razlozi.
Roman “Između koljena“ domišljato je nazvan po jednoj usputnoj rečenici Tinkine i Borisove babuške, u vrijeme dok starica još nimalo ne sumnja u prirodu njihove bliskosti pa im krevete namješta u istoj sobi. “Dragi bog oće da se rodbina voli i slaže, vako ko vas dvoje. Jer niko ti i ne more bit bliži od roda rođenog. Zato mi vas je i poslo, da mogu na miru umrit. I pravo ću gore kod dida, da čujem što sad ima za reć. Budaletina, da barem more vidit kako je umisto nevolje i jope sloga i jope dobro između koljena.“
No “između koljena“ često je turbulentno, Tinka ne podnosi baš najbolje skrivanje, razvila je cijeli pogon - poput vježbi disanja i kontrole panike - ne bi li lakše ovladala svojom složenom situacijom. Boris je opušten, duhoviti i inteligentni šarmer, gospodar Tinkina tijela, izvor njezina nemjerljivog užitka.
Još jedna usputna rečenica, ovaj put Borisova, ponudit će Tinki izlaz iz ove nemoguće situacije. Za jednog plavog mjeseca, dok ona pokušava pobjeći, ali je Boris i opet namami u postelju, omakne mu se da će biti slobodni jedno od drugoga ako se ikad dogodi da se ne vide i ne čuju tri mjeseca. I odbrojavanje kreće: Tinka mijenja posao, piše studiju o incestu i, opet slučajem, upoznaje Filipa, još jednog “brata“...
“Između koljena“ nevelik je roman, od svega 195 stranica, ali apsolutni dragulj u recentnijoj hrvatskoj književnosti. Ne da mi se upadati u klišej pa pisati kako je pravo čudo da je debitantica napisala ovakav roman, jer mislim da nije u pitanju nikakvo čudo, nego talent, vještina i vjerojatno upornost da se porodi ovo “čedo od tmine“, kako ga je nazvala sama autorica. Božica Dragaš (1968) u stvarnom je životu i sama knjižničarka, završila je kroatistiku i južnoslavenske filologije, a zatim i bibliotekarstvo, odradila bezbrojne lekture knjiga, sigurno ih mnogo pročitala, a prije romana objavila je i nekoliko hvaljenih priča. Nije da je neka važna činjenica, ali je meni zgodan kuriozitet - na fotografiji na koricama knjige izgleda kao Amélie iz istoimenog filma.
Čitatelj bi očekivao da će tema incesta biti sumorna i teška, no “Između koljena“ nije ništa takvoga. Već od prve rečenice, “spornog“ razgovora Borisa i Tinke koji će poslužiti kao temelj za mogući prekid, autorica hvata čitatelja u mrežu tečnim stilom, brzim i inteligentnim dijalozima i odlično doziranim suspensom. Knjigu sam uzela želeći dati šansu domaćem autoru, samo baciti pogled, a završila sam tako da sam pola pročitala istu večer, a ostatak sutradan.
Za one osjetljivijeg srca, ili možda sklone “ćudorednoj cenzuri“, ovaj će roman biti iznenađenje. Boris i Tinka nisu bolesnici, nisu pervertiti koji se ponašaju protuprirodno (a i tu treba biti oprezan jer je Charles Darwin, koji se proslavio teorijom evolucije u prirodi, oženio vlastitu sestričnu...), nego dvoje ljudi koji se istinski vole. Maknite incest, i pred vama je mladi strastveni par koji se dobro poznaje i razumije, ljubavna priča kakva se općenito rijetko viđa u književnosti, možda zato što je rijetka i u životu. Rijetko je i vidjeti da je tako dobro opisana, punokrvna, stvarna, istodobno zadivljujuće senzualna i erotična. Da, negdje po sredini romana upitat ćete se - a zašto, uostalom, ovo dvoje ljudi ne bi imalo pravo biti u vezi, tim više jer nikome ne štete? I tu vas je, bojim se, Božica Dragaš, zauvijek dobila kao književnica. Nastavi li ovako, predviđam joj velik uspjeh.
Za kraj, bonus koji uopće nisam očekivala jer koliko god se posao knjižničarke činio kao posao iz snova, djeluje i pomalo dosadno. Tko bi rekao da i on ima svoje male prljave tajne? Knjižničarke, primjerice, uopće ne žele da vratite knjige na vrijeme, a imaju i osobnu listu najsmješnijih pogrešaka koje su izgovorili čitatelji tražeći knjige i pisce kojima su zaboravili ime. Postoje, kaže Tinka, dvije kategorije pogrešaka, jedno su ordinarne, a drugo kreativne. Ordinarne su, primjerice, Otac izgorio, Don Kojot, Pijani Lovro, Kovčka poslije kiše, “Galeb“ od Jonathana Livingstona... I kreativne mogu biti lako rješive, primjerice Sad bako ako hoćeš živjeti i Smrt smajl ejdž Čengića. Ali kako razriješiti - Desna obala rijeke Rio Grande, ili Šareno pero, ili Balada o mrkvi?
Žao mi je, neću vam reći. Za odgovor ćete morati pročitati ovaj fantastično dobar roman.
Podijeli na Facebook
