Godina 1968. bila je godina događaja koji su mijenjali svijet. Bila je to godina rock'n'rolla, droge, slobodnog seksa, godina atentata na borce za pravdu i političke ličnosti, godina političkih previranja na svim kontinentima i godina čiji će događaji činiti prekretnicu u stvaranju svijeta kakav danas poznajemo. No, šezdeset i osma godina prošloga stoljeća ostat će zapamćena i po velikoj gladi koja je zadesila civilno stanovništvo Biafre. Po borbi u kojoj je, od rujna '68. do lipnja '69. godine, umrlo oko milijun ljudi.

“Polovica žutog sunca“ mlade nigerijske spisateljice Chimamande Ngozi Adichie roman je o Biafri i njezinim patnjama tijekom sedmog desetljeća prošlog stoljeća. No, ipak, to nije priča samo o ratu i ratnim stradanjima, već prvenstveno roman o praštanju, ljubavi i ljudskosti.

Da bi se radnja romana mogla jednostavnije pratiti, potrebno je možda reći nekoliko važnih činjenica o političkoj, kulturnoj i sociološkoj povijesti Nigerije koja je, do 1960. godine, bila britanska kolonija. Nakon odcijepljenja, njezino tlo nastanjuju etničke skupine raznolikih kulturnih obilježja i vjerskih pripadnosti: Hausa, Yoruba, Furlani i Igbo. Netrpeljivosti, prije svega bazirane na vjerskoj osnovi, kulminirale su 1965. godine, kada dolazi do pobune u kojoj pogiba nekoliko desetaka tisuća pripadnika plemena Igbo, a brojni postaju prognanici.

Revolt koji se probudio u stradalim ljudima potaknuo je njihove vođe na ideju o odvajanju od Nigerije i osnivanje samostalne Republike Biafre. Republika Biafra nije bila dugog vijeka. Kao država, samoproglašena izvan granica Nigerije, trajala je samo tri godine - u tom su vremenu njeni stanovnici iskusili neke od najvećih ljudskih patnji.

Ali, kao takva, ta je zemlja priča o želji za slobodom kao najvišem cilju ljudskog bića.

“Polovica žutog sunca“ govori o životu ljudi koji su ovim ratom izgubili sva materijalna dobra, proživjeli duševne i fizičke boli, no usprkos svemu ostali plemeniti i čovječni. A kreirajući likove koji će nositi radnju sve do samoga kraja, Chimamanda Ngozi Adichie stvorila je likove s kojima je nemoguće ne smijati se i ne plakati; likove koji, tako stvarni i bliski, moraju dotaknuti srce baš svakog čitatelja.

Početkom šezdesetih u kuću sveučilišnog profesora Odenigba stiže Ugwu, neuki dječak iz nigerijske provincije koji još vjeruje u vradžbine, predodređen da služi gospodaru kao kuhar i sluga sa cjeloživotnim angažmanom. Sluge se, u to vrijeme, još uvijek tretiraju kao bića nižeg stupnja inteligencije, ali Odenigbo je reformist koji vjeruje da samo pismeni ljudi mogu pridonijeti razvoju kulture i života u njegovoj zemlji. Stoga Ugwu, neposredno po dolasku, počinje pohađati školu i čitati knjige, da bi jednom bio spreman postati studentom sveučilišta u Nsukki.

Ugwuov lik, ujedno, čini i okosnicu romana, jer je u njemu personificirana Nigerija tog vremena: siromašna, podijeljena, i istovremeno zaostala i napredna. Ali, Ugwu će nositi radnju do samog kraja i taj će lik, koji odiše dobrotom, objediniti sve ono što se, u danim okolnostima, čini sasvim nemogućim: od nepismenog i poniznog dječaka postat će učitelj u ratnoj školi, ali, nakon novačenja, pokazati i životinjsku stranu svog karaktera. Karaktera svih ljudi u vrtlogu rata.

U vrijeme dolaska Ugwua, Odenigbo započinje i vezu s Olannom, ljepoticom iz bogate nigerijske obitelji, čiji roditelji održavaju veze s političkim vrhom Nigerije, te za Olannu i Kainene, njenu sestru blizanku - fizički jednako lijepu, ali karakterno potpuno različitu - planiraju budućnost kroz veze s nekima od ključnih figura političke scene tog vremena.

Međutim, Olanna se zaljubljuje u Odenigba i zapošljava na sveučilištu u Nsukki, dok Kainene preuzima dio očevih poslova u Port Harcourtu, te započinje vezu s Britancem Richardom Churchillom, piscem koji, došavši u Afriku, odlučuje tamo i ostati. Richard je neproduktivan pisac koji se tek snalazi u novom podneblju i u novim životnim uvjetima, ali njegova će uloga, tijekom godina, biti od izuzetne važnosti za državu.

Prijeratne godine obilježene su živim društvenim životom Olanne i Odenigba. Kroz njihovu kuću prolaze mnogi pripadnici intelektualnog vrha Nigerije, i baš tu se održavaju brojne intelektualne rasprave o budućnosti države. No, sredinom šezdesetih počinje rat za odcjepljenje Biafre od Nigerije. Biafru tada, etnički, većinski čine pripadnici plemena Igbo, kršćani po vjeroispovijesti. Nigerija je većinski muslimanska, i ovaj se rat, u prvu ruku, može činiti kao vjerski, ali Richard će ga, kao angažirani biafrijski novinar, najjasnije definirati kao rat u čijoj režiji stoji Velika Britanija, sa svim svojim političkim interesima i koristima.

Godine prije rata za Olannu i Odenigba godine su ljubavi, poštovanja i sreće. Međutim, hoće li ih ratne godine uspjeti očuvati od potpune propasti? Osim toga, Olanna i Kainene odavno ne održavaju sestrinske odnose kakve pamte iz djetinjstva. Ti će odnosi u potpunosti biti narušeni kad Kainene sazna kako je Olanna, potraživši utjehu u Richardovu krilu nakon burnog prekida s Odenigbom, izdala ne samo njezino povjerenje, već u potpunosti uništila bilo kakav trag krvnog srodstva između njih dvije.

Ipak, vrijeme čini svoje, a ljudsko srce je ljudsko srce. Tragedija biafrijskog naroda i godine koje će uslijediti, izblijedit će tragove mržnje iz odnosa ovih četvero ljudi, a primjer koji će pružiti svojim angažmanom na političkom i obiteljskom polju nemjerljiv je s gubitkom koji će, svatko od njih, iskusiti na individualnom planu.

“Polovica žutog sunca“ roman je o ratu. O dijelu povijesti tako bliskom, a ipak nedovoljno poznatom. Ali, životne tragedije glavnih protagonista, iako snažno prožete političkim zbivanjima, progonstvima, tugom, bijedom, glađu i borbom za pravdu, nisu od onih koje bi mogle pokolebati njihova hrabra srca.

I u tome je njihova najveća ljepota.

Izvrstan roman o povijesti Biafre koji nose sjajni likovi