Prijevremeni izbori
J. K. Rowling jedan je od onih autora koji likove stavljaju ispred fabule, sjajan roman!
Ankica Tomić
Naša ocjena:
Kad bi ljudi pristupali svojim karijerama onako kako J. K. Rowling pristupa pisanju, bio bi to trend opće radoholije, bez improvizacije, fušanja ili fingiranja upućenosti, pa samim time i bez razglabanja o problematici u koju smo upućeni površno, ali je dobar šlagvort za intelektualne rasprave.
J. K. Rowling nipošto nije fejker.
Glupo je, maliciozno, možda i pretenciozno reći kako njezinih sedam romana o Harryju Potteru predstavlja prokletstvo koje je sama odabrala, pa će (otprilike kao Boris Dvornik ulogama Brice ili Roka Prča) i ona ostati zapamćena jedino kao autorica izmišljenog svijeta koji se vrti oko škole za male čarobnjake negdje u paralelnom svemiru. Glupo je i maliciozno reći takvo što, ali - ljudi smo od krvi i mesa, pa nam svašta pada na pamet.
J. K. Rowling voli detalje. Ali ne fingira. Ne smatra da je stil ono "kad ima puno epitete i atributa", ne misli da se tekst raspisuje opisima interijera, ne kreira likove da joj popune prostor (a da se ona pritom za njih ne veže)... J. K. Rowling jedan je od onih autora koji likove stavljaju ispred fabule, dopuštajući fabuli da im se prilagođava.
"Prijevremeni izbori" pojavili su se u sjeni njezina nevjerojatnog uspjeha s Harryjem Potterom; javnost se pitala ima li Rowling snage napisati knjigu za odrasle, brusila se na seciranje stila i moralnog sustava u kojem "dobro uvijek pobjeđuje", pa se unaprijed pripremala na zaključak kako nema te magije koja po kroju dječjeg svijeta može stvoriti ozbiljnu stvarnost. Pa ipak...
J. K. Rowling dobro je zagrabila. Sretna gomilica njezinih likova (za odrasle) sve je samo ne sretna, njihovi djetinjasti (politički) problemi sve su samo ne djetinjasti, a djeca (ili oni koji se tako osjećaju) glavni su kreatori zbivanja u malom britanskom gradiću što ga je autorica izmaštala po vlastitoj mjeri. Logično, godinama usmjerena na potrebe klinaca, J. K. Rowling duboko je svjesna koliko djeca mogu biti i okrutna i samilosna, pa čak i kad se od njih žanrovski odvaja, ona im ne želi okrenuti leđa. Tinejdžeri su u izmišljenom Pagfordu itekako važni.
U "Prijevremenim izborima" i ljubi se i spolno opći i psuje i odaje porocima... i trača i paranoizira, no ipak - rezultat nije ni depresija, ni dekadencija, ni razgaljena duhovitost kakve nam počesto nameću "veliki pisci". Veličina ove autorice upravo je u nepretencioznosti, potpunom izostanku potrebe da nam daje savjete, otvara oči, potiče nas na razmišljanje, otkriva velike teme, ruši tabue... a ipak - ona sve to čini. Reklo bi se, "kao da i neće..."
Prepričavati sadržaj znači pokvariti užitak, autori djelo nisu tako zamislili, a nema osobitog smisla opisivati ni kakvi su likovi prvog romana za odrasle J. K. Rowling. Oni su onakvi kakvi smo vjerojatno i sami (ili kakvi su naši susjedi, rodbina, prijatelji), ponekad prijetvorni, ponekad otrovni, počesto okrenuti tuđim leđima iza kojih se najbučnije govori... Ali eto, J. K. Rowling ne postavlja se prema njima svisoka, ne odabire vlastite favorite koji se protiv tračeva bore neokaljanom pravednošću. Umjesto toga, ostavlja ih da se koprcaju sami... I pritom ne izgleda da ih uspijeva zauzdati. Ako i želi. Veliki pisci, a Rowling se, po pitanju mikrosredine s makrojunacima, može uvrstiti u red, recimo, Jonathana Franzena, sumnjam da se bave kresanjem krila vlastitim likovima ili kastracijom njihove ludosti...
Kad jednom odlučite da čitanje nije "kraćenje vremena", nego da se vrijeme za dobru knjigu krade od dokolice, onda će forma ustupiti mjesto sadržaju, pa ćete poželjeti čitati u redu za banku, na semaforu, u tramvaju, u dva u noći kad vas probudi tuđi auto-alarm ili - kad vam padne na pamet. Ja sam imala sreće da je J. K. Rowling bila sa mnom kad god i moj "pametni" telefon. I nije mi nedostajalo šuškanje stranica pod prstima. Dapače, imam dojam da sam na ovakav vid čitanja (po mogućnosti ovakve literature) žestoko "navučena"... skoro kao jedan od likova njezinih "Prijevremenih izbora" na nešto drugo (da ne spojlam kad sam rekla da neću).
Šteta što je adiktivnih knjiga poput ove relativno malo. Ili ih barem ja teško otkrivam.
Podijeli na Facebook
