Avenija utopije
Jako dobar roman o rock bendu, ali ne i najbolji roman Davida Mitchella
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Osmi roman britanskog pisca Davida Mitchella, čija su djela na hrvatski gotovo u potpunosti prevedena (osim prva dva romana), netipičan je roman o rock bendu. Iako u principu žanrovski pisac – svi Mitchellovi romani pripadaju fantastičnom žanru, a po najpoznatijem, "Atlas oblaka", sestre Wachowski 2012. snimile su i istoimeni film – u "Aveniji utopije" Mitchell izokreće tipičan narativ rock bendova, bilo da su u pitanju (auto)biografije, fikcija ili sama stvarnost. Glazbeni putovi često su muzički klišeji: opskurni bend obično se sastane u mladosti, uspinje se, ponekad strelovito, do slave, slijede godine seksa, droge i rock'n'rolla, a onda se netko overdozira ili se posvađaju pa se raspadnu, i opet sastanu kad im presuši mirovinski fond.
U verziji Davida Mitchella, članovi benda ne poznaju se otprije nego ih je 1967. promišljeno povezao kanadski menadžer Levon Frankland iz londonske agencije Moonwhale Music. Iako bend nema frontmana, a niti je isključivo sastavljen od momaka, prvo upoznajemo gitarista Dean Mossa koji je ostao bez posla i stana, a o plaćenoj svirci ovisi mu egzistencija. Frankland mu pridružuje gitarista Jaspera de Zoeta i bubnjara Petera "Griffa" Griffina kojima se bend upravo raspao, a čevrta je folk pjevačica i klavijaturistica Elf Holloway koju je nedavno nogirao dečko i glazbeni partner Bruce Fletcher. Zovu se Avenija utopije, a ime im je dao Jasper: "Utopija znači 'ne-mjesto'. Avenija je mjesto. Tako je i s glazbom. Kad dobro sviramo, tu sam, prisutan, ali sam isto i negdje drugdje. U tome je paradoks. Utopija je nedostižna. Avenije su posvuda."
Riječima samog Mitchella, u intervjuu koji je dao časopisu Los Angeles Review of Books, Avenija utopije koketira s drogama, ali se nitko ne overdozira; bend ne čine četiri frajera udružena protiv svijeta, nego tri momka i jedna djevojka; neočekivano, bend je harmoničan i Elf, Dean i Jasper ravnopravno pišu pjesme i međusobno si pomažu; groupies se okupljaju, no nitko nije komično promiskuitetan; nitko na pozornici golubicama ne otkida glave zubima, nitko ne razbija gitaru, uspjeh nije anđeo uništenja.
Pozamašan roman od gotovo 600 stranica strukturno je podijeljen u tri velike cjeline koje nose nazive prema pločama Avenije utopije, a svako od velikih poglavlja ima A i B stranu te manja poglavlja koja nose nazive po pjesmama s albuma u kojima Mitchell pripovijeda kako su pjesme nastale. Za većinu pjesama Mitchell je u romanu napisao i tekst: u prijevodu na hrvatski i bez muzičke podloge ne djeluju osobito uzbudljivo, no podjednako je izgubljen u prijevodu (što nije do izvrsnog prevoditelja Saše Stančina) bio i drugi popularni roman istog žanra "Daisy Jones i Šestorka" (Vorto Palabra, 2020., prijevod Selma Muftić Pustički) Taylor Jenkins Reid.
No Mitchell je mnogo bolji pisac od Jenkins Reid, pa je njegova priča o usponu i padu psihodeličnog folk-rock benda daleko uvjerljivija, a zbiva se krajem, u glazbenom smislu, uzbudljivih šezdesetih: u cameo ulogama pojavljuju se David Bowie, Janis Joplin, pjesnik Allen Ginsberg, pjevač Pink Floyda Syd Barrett, Leonard Cohen, Mama Cass Elliot, Jerry Garcia iz Grateful Deada, John Lennon, slikar Francis Bacon, Joni Mitchell, Jimi Hendrix i mnogi drugi, dok neke od najboljih pjesama Avenije utopije nastaju na njihovoj mini američkoj turneji 1968., u njujorškom hotelu Chelsea.
Bonus, ali i problem za dio čitatelja, bit će međutim ono što je Mitchellova najjača karta: fantastika. Da bi u romanu u potpunosti uživali, morate biti i njegov poznavatelj i obožavatelj (bez toga nećete ni primijetiti ni shvatiti reference na "Atlas oblaka", "Koštane satove", "Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta"). Mitchell, naime, piše über-roman: iako su svi njegovi romani samostalni narativi, međusobno su povezani temeljnom fantastičnom pričom – velikom i nevidljivom bitkom dva klana besmrtnika, te likovima koji se iznova pojavljuju, pa se u principu ne mogu čitati napreskokce.
Čitatelji kojima je ovo prvi roman vjerojatno neće razumjeti zašto je Mitchell skrenuo u digresiju oko Jaspera koji "čuje" tajanstvenog Kuc Kuca i zbog kojeg mu je dijagnosticirana shizofrenija, a još manje će tolerirati pojavu opskurnog doktora Marinusa i njegove pomoćnice Esther Little. Nama koji smo pročitali sve prevedene Mitchellove romane, i nestrpljivo čekamo razvoj priče o besmrtniku Marinusu, fantastičnih digresija je pak premalo – "Avenija utopije" tek je slatkiš da nam ne padne šećer dok čekamo glavno jelo.
* Kritika je originalno objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
