Pécousseov otac bio je kontrolor leta. Gospodin Legris bio je automehaničar. Neki su očevi bili radnici, službenici, ili pak konobari u restoranima. Jedan je dječak odlazio ocu u pilanu na jezeru. Chavanayev otac je bio poštar. Ali što je bio njegov otac, Émile nikad nije doznao. Zanimanje oca središnje je pitanje sedmog od deset romana francuskog pisca i novinara Sorja Chalandona (1952). Posrijedi je okrutna, i zbog toga vješta, igra riječi: nije u pitanju (samo) profesija, nego primarno uloga roditelja, što uopće znači biti otac. André Choulans, otac, mitoman je, paranoik i zlostavljač; tiranin koji je oko male obitelji ispleo čvrst kavez od riječi u kojima udarci gotovo da donose predah: riječima se može itekako zlostavljati, riječima se ljude može odvojiti od života i stvarnosti, pa Chalandon ovim romanom provodi dvostruki egzorcizam: kao pisac, oslobađa riječi balasta laži, kao sin sebe liječi od traume.

"Zanimanje oca", u izdanju nakladničke kuće Znanje i izvrsnom prijevodu Maje Ručević, objavljeno je prije nekoliko mjeseci i pomalo je prošlo ispod radara (meni svakako), što je šteta jer je u pitanju jedan od najboljih prijevodnih romana u ovoj godini. Sedmi roman Sorja Chalandona, prvo njegovo djelo prevedeno na hrvatski, komprimirano je štivo, nabijeno poput pištolja što ga na naslovnici drži dječak. Taj će pištolj, metaforički, opaliti već na prvim stranicama: pripovjedača upoznajemo kao odraslog muškarca koji s majkom organizira pogreb oca i supruga. Kupuje se jeftin lijes ("Ionako će izgorjeti"), na pogrebu je samo dvoje ljudi i nema ožalošćenih. Andréa Choulansa nije došao ispratiti nitko od šire obitelji, prijatelja ili kolega. Neke nije imao, druge je rastjerao. Odsustvo emocija nuklearne (!) obitelji isprva šokira, jednako kao i otkriće da je dječak s naslovnice, s pištoljem u ruci, doslovna reprezentacija.

"Zanimanje oca" je fikcija utemeljena na autobiografskim događajima. Osjeća se to od prve rečenice romana: postoje knjige koje šokiraju, ali je čitatelju jasno da je u pitanju samo manirizam. I postoje knjige koje izazivaju mučninu, ali grč u želucu intuitivno otkriva da se ispod fikcije krije stvarnost emocionalnog iskustva. Chalandon je taj transfer izveo vješto, sigurnom rukom iskusnog pisca: "Zanimanje oca" mogu probaviti i oni mekog srca, jer Chalandon čitatelja povremeno "spašava" od užasa obiteljskog nasilja disocijacijom u komiku, ili ga pak prenosi u sigurnost odrasle osobe – mijenja očište pripovjedača iz dječakovog u ono odraslog muškarca.

Roman je originalno u Francuskoj objavljen 2015. godine (po njemu je redatelj Jean-Pierre Améris lani snimio i istoimeni film). Sorj Chalandon nije skrivao činjenice iz kojih je izrasla fikcija. Na pitanje novinara je li roman autobiografski, odgovorio je: "Imam mlađeg brata, Émile je jedinac. Imam tri kćeri, dok Émile ima sina. Ja nisam restaurator slika. Roman je fikcija. Sve ostalo, sve osim trenutka u kojem Émile uperi pištolj u oca, izgrađeno je na mojem životu. Kao i Émile, ja nisam imao bazu, nisam dobio ljubav koja te štiti. Poput Émilea, ja i dalje ne znam zanimanje svojeg oca."

Oca je, objasnio je novinaru, sakrio u svaki od prethodnih šest romana. Sakrio je u svoje likove njegovo lice, dob, njegov način postojanja, sve se nadajući da će se otac tamo pronaći. Nije se pronašao. "Nije shvatio da sam ga tražio, da sam mu, kroz te romane, ponudio svoje posljednje riječi." "Zanimanje oca", otkrio je, nije mogao napisati dok mu je otac bio živ. Bilo je prekasno da pročita tu knjigu. "Kad je umro, dok sam stajao ispred njegova lijesa, znao sam da je došlo vrijeme da otkrijem svoje zanimanje, zanimanje sina..." Sin, po profesiji pisac, jedan od osnivača francuskih novina Libération, dobitnik najprestižnije francuske novinarske nagrade Albert Londres i književnih nagrada Médicis, Grand prix du roman koju svake godine dodjeljuje Francuska akademija te Goncourtove nagrade po izboru francuskih gimnazijalaca, odlučio je na pogrebu da je došlo vrijeme da ispriča priču o tome kako ga je odgojio ludi otac, lažljivac i mitoman, što je život skončao u deliriju u psihijatrijskoj bolnici.

Taj je otac – i stvarni i literarni – za života bio pjevač, nogometaš, trener džuda, špijun, pentekostalni pastor, padobranac tijekom rata, a sve do 1958. i pouzdanik generala de Gaullea. No najbolji prijatelj preko noći mu je postao neprijateljem nakon što je dopustio referendum o samoopredjeljenju Alžira. Stoga odlučuje ubiti de Gaullea i tako se pobrinuti da Alžir ostane francuski te za to traži pomoć svog sina Émilea. Dječak se pokorava očevim naredbama i pristaje na napornu obuku. Obuka uključuje vježbanje svako jutro: samo u gaćicama, dječačić vježba. Detalj s gaćicama je bitan, jer se kiša očevih udaraca spusti na njega baš svaki put kad nije obučen. Teško da će se od vježbanja stvoriti neki mišići jer je Émile redovito i gladan: uskraćivanje večere, a nekad i sva tri obroka, danima, jedna je od najčešćih kazni. Glavna preodgojna metoda je ono što otac naziva "popravni dom": zatvara ga u ormar, dječak mora klečati, ruke staviti na potiljak, lice usmjeriti prema dnu, a leđa okrenuti vratima. Potom otac zaključa ormar dva puta. Ostavi dijete u mraku do jutra. Ujutro mu nekad dopusti jesti, najčešće ne.

Treći kotač obiteljske dinamike je majka. Nigdje nije izrijekom rečeno, ali jasno je da je majka zapravo ta koja uzdržava obitelj. Dječak oca nikad nije vidio ni u radnom odijelu ni s nekom torbom. Niti je radio za pultom niti u uredu. Kad bi ujutro išao u školu, otac je spavao. Uvečer je katkad bio u pidžami. "Umoran je", govorila je majka. Sin i supruga većinu su dana hodali na prstima kako ne bi oca probudili. Stanom su se kretali poput balerina. Nisu koračali, šaputali su. Svaki njihov korak bio je ispričavanje. Kad je bio budan, otac je hodao od prostorije do prostorije kao kakav zatvorenik u kratkoj šetnji. Po njegovim koracima, majka bi mjerila bijes svog muškarca. Jednom je, pripovijeda Émile, metlom oštetio zid očeve i majčine sobe. Vrhom drške zagrebao je malo gipsa. Otac ga je išamarao jer to je bio njegov zid i to je bila njegova metla. "Ovdje ništa nije tvoje, čuješ li me? Ni majčino ni tvoje!" U kući su uglavnom šutjeli, govori dijete. "Jedna zvijer i dvije tišine."

Émile se uvijek pitao što to nije u redu u njihovu životu. Nitko im nije dolazio u goste, nikad. Otac nije dozvoljavao. Kad bi netko pozvonio na vrata, podigao bi ruku kao znak da šute. Čekao je da taj netko odustane, osluškivao korake na stubištu. Potom bi otišao do prozora, sakrio se iza zavjese i pobjedonosno promatrao kako se ta osoba udaljava niz ulicu. Nitko od dječakovih prijatelja nikad nije smio doći u posjet. Nijedna mamina kolegica. U tom stanu su uvijek bili samo oni. Čak ni baka i djed nikad nisu došli. "Otac, majka i ja. Samo nas troje. Malešna sekta sa šefom i sljedbenicima, kodovima, pravilima, brutalnim zakonima, kaznama. Trosobno kraljevstvo zatvorenih prozora, prašnjavo, ustajalo i zatvoreno. Pakao."

U toj trijadi zla najšokantnija je uloga majke. Kad bi Émile izišao iz ormara, to su bili jedini trenuci u kojima mu je majka pomagala. Nije bio slab, ali je želio biti. Pridizala bi ga, držala rukom ispod pazuha. "Utonuo bih u njezino naručje, Pietà mog djetinjstva. Onda bi me odvela u kupaonicu. Umivala me. Mokrom rukavicom prala lice, oči, nos. Nekoliko puta sam od muke zaplakao." Kad bi mu otac uskratio večeru, majka bi mu noću krijumčarila krišku kruha, dvije kocke šećera i oguljenu bananu. To mu je stavljala pod jastuk. Ostatak vremena, ništa majka nije vidjela. Nikada ništa.

Tu strahotnu poziciju, Sorj Chalandon u jednom intervjuu ovako objašnjava: "Ne govorim ovdje o majkama, nego o Émileovoj majci. Hrabre majke uzmu svoju djecu i pobjegnu kad su u opasnosti. Druge to ne učine. Émileova majka je žrtva. Toliko je uplašena nasilnikom da postane njegova suučesnica. Suučesnica time što ne umiruje svoje dijete, što dopušta da ga otac prebija. Ta žena uopće ne razmišlja o tome da si spasi kožu. Ona ni ne zna da ima kožu." Vrhunac njezine disocijacije je pri kraju romana, kad je otac već smješten u psihijatrijsku ustanovu, a zaprepašteni liječnici se čude kako je moguće da mu nije ranije dijagnosticirana bolest, jer očito u delirij nije pao zbog demencije ili ozljede glave. Émile prvi put progovara, cijelo se vrijeme ispričavajući majci što razotkriva oca nasilnika, što izdaje obiteljski zavjet šutnje. "Ti si znao da je ovo umobolnica?" pita ga majka na izlasku. "Jesam, da", odgovara. Majka zastane nasred puta. "A kakva ti je ono priča? Zar si bio nesretan kao dijete?"

Kako se ovakve priče zatvaraju? I stvarnosno i literarno? Suprotno očekivanjima, Émile ne bježi kad uđe u pubertet. Roditelji ga napuste. Bolestan i sam, sanja o nekom mjestu na kojem bi mogao umrijeti. Pripovjedač velikim premetom skače u budućnost: ne doznajemo kako je, sam, uspio završiti fakultet i postati restaurator slika. Odjednom smo u njegovoj srednjoj dobi: u braku je s Fadilom i imaju malenog sina Clémensa. Ne znamo što je majku, nakon petnaest godina šutnje, potaknulo da sinu potajno telefonira. No otac očito slabi, a ona preuzima dio moći – sad se opet može govoriti da imaju sina (u naletima paranoje otac sinu tvrdi da mu ustvari nije otac nego da su ga udomili). Pet godina nakon majčina tajnog poziva otac mu počinje pisati sumanuta pisma, šalje dva godišnje. Jedno za Božić, drugo za rođendan. Kad ih se usudi čitati, Émile ih čita s tugom. Predbacuje sam sebi što ga i dalje voli.

Kad konačno posjeti oca i majku, oni ustanu i odu u kuhinju ručati, a da njemu nitko ne ponudi ni obrok ni čašu vode. Idući put svoju suprugu i sina najprije odvede u restoran ručati. Fadila mu nakon posjeta kaže: "Ne želim ih nikad više vidjeti, još uvijek ti nanose bol." Émile, u začudnom obratu sudbine, ipak dozna zanimanje svojeg oca. Apsurdan je to trenutak, gorčina začinjena komedijom u derutnom ambijentu hotelske sobe. Dva je sata ujutro kad spozna istinu. No "Zanimanje oca", kako je i sam autor izjavio, nije napisano zbog profesije oca, nego sina. Taj sin, koji je dobro znao kakav mu je otac – "Znaš kakav ti je otac", rečenica je koju papagajski ponavlja njegova majka – neće dopustiti da ga skrha ni mržnja ni gorčina, sklonit će i pištolj i žilet, jer je spreman živjeti. On će svojem sinu u amanet ostaviti nešto sasvim drugo: dvije riječi, "volim te", malu izjavu koju Clémensu ponavlja svake večeri otkako se rodio, prije nego što sklopi oči. Kakva je to pobjeda!