Banija je tópos i tema književnika Miroslava Kirina, što je vidljivo ne samo u posljednje dvije knjige ("Banijska književna antologija", priredili Miroslav Kirin i Boris Vrga, Meandarmedia, Hrvatski P.E.N., 2021. i "Babanija", Naklada Ljevak, 2021.) nego i u ranijim njegovim tekstovima (autofikcionalni roman "Album", 2001., nagrađen nagradom Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001.). Kao i za roman "Album", i za "Babaniju" bi se moglo reći da je autofikcionalno djelo koje svoje ishodište ima u stvarnom prostoru Banije, autorovom zavičaju (Kirin je rođen u Sisku, a djetinjstvo je proveo u Slani i Petrinji).
Za one koji poznaju rad Miroslava Kirina, posve je jasno zašto je Banija u tekstu Babanija, a ne Banija, imaginarna zemlja i neomeđeni prostor jezične igre koji nadrasta geografsko i povijesno, ali i osobno (postupak vidljiv i u naslovima njegovih prethodnih knjiga "Lirka", "Zbiljka", "Zenzancije", "Zukva", "Jalozi"). Ovaj autor, naime, izgradio je prepoznatljiv stil koji karakterizira, među ostalim, jezični ludizam, nadrealizam i apsurdizam te specifičan kirinovski spontani humor. Knjigu kratkih zapisa "Babanija", u tom smislu, možemo čitati i kao nastavak "Malešnih", zbirke mikrofikcija objavljene 2019. godine, s tim da je "Babanija" kompaktnija knjiga čije zapise uvezuje prostor Babanije, zemlje koju oni sami generiraju.
A o kakvim je zapisima riječ? Jednako kao što bi Babaniju bilo teško pa i nemoguće geografski, vremenski ili bilo kako drugačije odrediti i definirati, tako je i sa zapisima u ovoj knjizi. Bilješka, crtica, putopis, dnevnički zapis, pjesma, pismo, drama (?), enciklopedijska natuknica, sve i ništa od toga, tekst koji izmiče jednoznačnoj interpretaciji, koji se grana, pupa i cvjeta na neočekivanim mjestima, prepun uskih rukavaca i odvojaka kojima se može dalje, više i dublje – u Babaniju. U samim naslovima zapisa ponekad se nalazi zametak priče/pjesme: "razgovor augustinčićeva josipa broza tita s okolnim cvijećem na trgu ispred robne kuće", "prijepodne na kupi, dok plivamo uzvodno kako bismo vidjeli srušeno stablo jasena", "stršljeni, prvi roman petera handkea napisan je na krku, kažem tiho, za sebe, zaključavajući se navečer u vikendicu u slani"...) ili pak začudna napeta sintagma/iskaz koji traži svoje razrješenje ("muhe misle", "cesta je zmija", "svlačenje kestena", "izmišljanje smrti", "istjerivanje nesreće", "odgonetavanje krčevine"...).
Zanimljivo je i grafičko rješenje naslova koji su u odnosu na ostatak teksta pisani isključivo malim slovima, istaknuti crvenom bojom i zatvoreni uglatim zagradama, čime su naglašeni, ali isto tako i odvojeni i zatvoreni, kao da ih se treba uzeti u obzir, ali sa zadrškom.
Nepouzdanost pamćenja i želja da se ono što je prošlo i što jest konstruira na nov i neponovljiv način odvode autora u fikciju, u susrete s mogućim i nemogućim stanovnicima Babanije (Pier Paolo Pasolini, Debbie Harry, Stefan Zweig, Josip Sever...), u imaginarne dijaloge drveća, cvijeća i drugog biljnog i životinjskog svijeta. U zapisu "čuvarica kupališta u zimskom periodu" tako živi Eva, možda ona prva, a možda bilo koja nasmijana žena-dijete:
"Da, da, znaju je u gradu, kako ne, svašta se priča, ali samo odmahuju rukom, pih, kao što tako odmahuju rukom i na sve ozbiljne stvari u životu. Eva se potom oblači, a iz ruksaka izvlači plavi notes – crnim flomasterom skicirati malo Kupe, malo vrba, malo plavog neba i sunca, a potom akvarelom dovršiti te odmah staviti na Facebook. Status: Eva Kupska is feeling blessed."
Reprezentativan primjer Kirinovih književnih postupaka svakako su zapisi "uska staza prema severu" i "zapisi golobradog severa s uske staze prema dalekom sjeveru" u kojima primjerice duhovito i znalački tematizira život i djelo banijskog pjesnika Josipa Severa, kao i pjesma "pero" i zapis "kuća koja se pokopala" o posljedicama potresa. Naime, iako je Babanija fikcija, jezična maglica iznad Banije, u njoj je moguće prepoznati i stvarnu Baniju, njezinu prošlost i sadašnjost, ratove, poplave i potrese, njezinu floru i faunu, ljude i građevine. O iskustvu zadnjeg rata tako u zapisu pod naslovom "ping-pong" piše:
"Kad su mu nedavno identificirali tijelo, zajedno sa šesnaest ostalih gardista strijeljanih 1991. na jednom petrinjskom brdu, shvatio sam to kao činjenicu da me moj prijatelj više nikad neće moći pobijediti u ping-pongu. Niti će mi zbog toga lice biti ozareno radošću. Niti ću znati neki drugi način da sve ovo ponovo kažem."
Jezik se nameće kao izlaz iz bezizlazne situacije, kao mogućnost kretanja i igre, kao utočište i poprište. Uz samog pripovjedača koji ispisuje i gradi Babaniju, jezik je glavni protagonist ove knjige, po njemu i u njemu je Babanija jedino i moguća.
"E, vidiš, na tom mjestu, u toj gotovo bezazlenoj rečenici, nešto me posjeklo, neko sječivo nalik bananinom listu u meni izrezalo usta, da tule." ("pouka o stablu banane")
"Babanija" je istovremeno ozbiljna i duhovita, razigrana knjiga za ponovno čitanje, knjiga koja nadrasta vlastiti prostor i vrijeme, njome je Miroslav Kirin izgradio zavičaj, stvarniji od onog stvarnog:
"Zato plešite, plešite sve do svog odlaska na drugu stranu. Kao i sve drugo što izgleda kao izmišljena priča, i ova je priča stvarna, samo što ste vi nestvarni, i vama nema pomoći." ("plesač")
Podijeli na Facebook
