Berlinski psihijatar Viktor Larenz sjedi u čekaonici i čeka da iz liječničke ordinacije izađe njegova 12-godišnja kći. Josephine već mjesecima pati od brojnih, misterioznih bolesti i više od dvadeset liječnika, precizno njih 21, nisu uspjeli naći odgovor na njezine neobične simptome. Sada su došli u ordinaciji dvadeset i drugog liječnika, alergologa Grohlkea, i Viktor čeka da Josy izađe s pregleda.

Ali Josephine ne izlazi. Niti za 15 minuta, niti za pola sata, niti za sat, nikad više. Tako počinje tragedija koja će mu upropastiti život. Nakon Josephineinog nestanka, Viktor će doživjeti slom i sam završiti u bolnici, privezan za krevet sivim, dijelom elastičnim trakama. Od dana koji mu je zauvijek promijenio život prošle su četiri godine, jedan mjesec i dva dana, od trenutka otkad su ga psihijatri skinuli s lijekova tri tjedana, a od trenutka otkad se s njim opet može razgovarati devet dana.

Viktor je opet priseban i počinje pričati svoju priču mladom šefu psihijatrijskog odjela Martinu Rothu - kako je zatvorio svoju ordinaciju, udaljio se od supruge Isabell i otišao na sjever, na otok Parkum kako bi pribrao misli. No na hladnom otoku, umjesto mira, uletjet će u novi pakao koji pokreće tajanstvena, shizofrena pacijentica Anna Spiegel koja mu se pojavi na vratima. Anna je spisateljica i njezina shizofrenija neobične je vrste - svaki lik kojeg zamisli na papiru oživi. Može ih vidjeti, promatrati, a katkada čak i razgovara s njima. Izmisli ih, a u sljedećem trenutku oni se pojavljuju u njezinom životu, i tako već dvadeset godina.

Annu sada “proganja” novi lik - djevojčica Charlotte koja se iznenada jako razboljela, od neobjašnjive bolesti, i ništa od onoga što su roditelji pokušali učiniti nije joj pomoglo. Jednog dana Charlotte je odlučila uzeti sudbinu u svoje ruke i pobjeći. Prvu viziju Charlotte Anna je imala prije četiri godine, u Berlinu. Viktor, koji protiv volje sluša Anninu priču, počinje se pitati nisu li halucinacija Charlotte i Josy iste osobe i je li Anna upetljana u otmicu njegove kćeri...

Tako počinje “Terapija” (VBZ, 2012.), u izvrsnom prijevodu Borisa Perića, roman prvijenac mladog berlinskog pisca i novinara Sebastiana Fitzeka, koji je 2006. godine u Njemačkoj postao bestseler tolikih razmjera da je u jednom trenutku s ljestvice najpopularnijih knjiga istisnuo čak i “Da Vincijev kod”. Po žanru, “Terapija” je psihološki triler, vješto napisan i vođen, jezovit i strašan, primarno zato što se čitatelju opako poigrava s glavom i ne daje mu čist izlaz na kraju, klasično olakšanje koje donosi katarza hvatanjem ubojice nego, umjesto toga, ostavlja okus mučnine. Iako žanr načelno obećava rabibrigu, “Terapija” nije laka knjiga za čitanje, pa stoga nije čudno što je roman uzburkao Njemačku i ostavljao je noćima budnu.

Osobno, nisam bila budna, ali nisam bila niti mirna. Ako ste se ikad pitali kako je to u glavi mentalno oboljele osobe, kako shizofreničar vidi svijet, eto odgovora - nije nimalo ugodno u okruženju ispunjenom paranojom, u moru nelogičnih misli koje iskaču poput noževa i izvode harakiri vlastitim sinapsama, u kovitlacu osjećaja koji vas okuju poput lošeg vremena na pustom otoku. Fitzeku je, piše u zahvalama, dok je pisao knjigu, pomogao brat Clemens, privatni docent za neuroradiologiju, iako nije čitao sve, a vjerojatno nimalo utjecaja nije imao na bolesni svijet mašte opisan u romanu. “Terapija” je, sasvim intimno, nabijena bizarnostima; čujno osjećate lom ljudskosti u sebi dok pokušavate unijeti logiku u zbrkanu psihu likova. Svaki put kad vam se učini da ste ulovili trag, početak nereda, i da biste priču, čitateljski, mogli poredati u kauzalni tijek, neka luda misao iskoči sa strane, povuče nit tkanja i ispara svu pribranost koju ste uspjeli isplesti. Sjajno! I duboko uznemirujuće, jer na polovici knjige potajno ste bojite da više nije luda samo Anna, nego i vi sami. “Terapija” je, u svojoj biti, roman o dugotrajnoj terapiji (riječima), u kojem pisac, vještinom, uspije na kraju i čitatelja smjestiti na kauč.

Tu je onda i preokret, jedan, pa još jedan, koji možda jeste, a možda i niste naslućivali, ali vam o njemu, ili njima, ne smijem ništa reći, jer na tome počiva čitava struktura romana i zaplet priče. Po tome mi se Fitzekov način pripovijedanja čini iznimnim, ako ne već jedinstvenim, i to je vjerojatno razlog što je dobar dio Njemačke 2006. godine bio budan.

Fitzek je, u međuvremenu, napisao još šest romana, po jednom od njih je snimljen film (Das Kind), i čini se, prema biografiji na njegovoj web stranici, potpuno zdravom i uravnoteženom osobom (za nekoga tko se proslavio, blago rečeno, pomaknutim romanima). Ideju za “Terapiju” dobio je početkom 2000. godine, dok je u liječničkoj ordinaciji čekao s djevojkom na pregled. Bilo je već negdje blizu ponoći, u osmom satu čekanja, kad mu je na pamet pala sljedeća misao: “A što da moja djevojka više nikad ne izađe iz ordinacije?” (Dakle, normalan je. Bio je samo umoran.)

Iako je Sebastiana njegova majka uvjerila kako će sigurno dobiti Nobelovu nagradu za književnost, “Terapiju” su, najprije, odbili baš svi izdavači. Onda je, početkom 2002., upoznao literarnog agenta Romana Hockea koji mu je pomogao da se knjiga konačno objavi. Kasnije je Fitzek priznao - da je znao da je Hocke svojedobno bio urednik Michaela Endea (proslavio se romanom za djecu “Beskrajna priča”), nikad ga ne bi svakodnevno maltretirao pozivima pitajući ima li kakvih novosti. Autor i agent potpisali su ugovor s nakladničkom kućom Droemer Knaur. Prva naklada romana pozicionirana je na 4000 primjeraka. Na ovom dijelu Fitzek se počinje zahvaljivati svojim čitateljima - bez njih, bez njihove osobne preporuke, “Terapija” nikad ne bi postala bestseler. Rijetkost je vidjeti toliku zahvalnost pisca prema čitateljima, a još je ljepše na kraju hrvatskog prijevoda vidjeti njegovu e-mail adresu i molbu da mu se pošalje mišljenje o knjizi. Ne zaboravite, Fitzek je u međuvremenu postao zvijezda. I to s pokrićem!

Jezovito strašan psihološki triler koji će vam se opako poigrati s glavom