Zašto se Francuskinje ne debljaju
Juha od poriluka, jedna uporna Francuskinja i doktor Čudotvorac
Marija Blažević Zalokar
Naša ocjena:
Oduvijek sam bila uvjerena da se odgovori na sva bitna pitanja mogu pronaći u knjigama. Kako već dulje vrijeme muku mučim s viškom kilograma, palo mi je na pamet da se savršena dijeta možda ne krije na stranici www.nasmrtseizgladni.com i može se isprintati na jednom listu A4 formata. Knjige o prehrani i zdravlju već dulje vrijeme su jako popularne. Ja priznajem da se moja briga za zdravlje i ljepotu do sada svodila na to da nedjeljom navečer guglam pojam "brza dijeta", nasumce izaberem neku koja obećava da ću do idućeg vikenda izgubiti svih 25 kila koje su mi viška i otprilike u ponedjeljak oko podneva odlučim da bih si ipak mogla priuštiti posljednji pošten obrok, pa sjedim za stolom do večere.
S obzirom da ovakvo stanje već poduže traje, odlučila sam zamijeniti brzinsko guglanje sistema izgladnjivanja s proučavanjem knjiga koje možda nude prihvatljive i primjenjive planove prehrane i pokušati pronaći nešto što bi me moglo potaknuti da se trgnem iz letargije i doista izgubim tih 25 kila koje me već dugo muče.
Prva knjiga koja me je dopala ruke je "Zašto se Francuskinje ne debljaju". Napisala ju je žena koja je rođena u Francuskinja, a živi u New Yorku i kojoj je prvi odlazak u Ameriku "pomogao" da se natovari mrskim viškom kilograma.
Mireille Guiliano u ovoj knjizi nije izmislila neku revolucionarnu dijetu, niti je sastavila strogi režim prehrane. Jednostavno je prenijela svoj kratki susret s debljinom i podijelila savjete koje joj je dao obiteljski liječnik. Ako se nadate da nećete morati na dijetu, jer su Francuskinje smislile revolucionaran način da se prejedaju a izbjegnu debljanje (ja priznajem da sam se pomalo nadala), odmah vas upozoravam da od toga - ništa. I Francuskinje moraju reducirati prehranu da bi izgubile kile. Utješno je to što njihova dijeta nema puno veze s onom sa stranice "nasmrtseizgladni". S druge strane, višak se i neće izgubiti u tjedan dana.
Guiliano naziva svog liječnika dr. Čudotvorac. Da se naši obiteljski liječnici potrude tako opširno nas savjetovati o prehrani, vjerojatno bi dobili sličan naziv. Dakle, doktor Čudotvorac tvrdi da u svakome od nas postoje dvije osobe: jedna koja želi biti vitka i utegnuta u savršenoj odjeći i druga koja želi jesti do iznemoglosti. Čudotvorac tvrdi da nije cilj da se ova druga obuzdava, nego da se te dvije strane naše ličnosti međusobno približe. Zvuči razumno. Ja već godinama iz svog raspoloživog oružja gađam izjelicu u sebi, ali čini se da na nju ispaljujem samo ćorke, jer se uvijek nekako samo više razbjesni.
Dakle, kako učiniti da zdrava ja i izjelica ja žive u mirnoj koegzistenciji? Sve je pitanje ravnoteže, kaže doktor Čudotvorac, i ja se već na tridesetoj stranici knjige pitam koji jarac me tjerao da uzmem čitati knjigu u kojoj će mi savjeti koje dobivam biti istovjetni onima koje mi je davala baka. Ali dr. Čudotvorac ima plan. I to dobar plan.
Dakle, prva faza dijete je da nismo na dijeti, nego da jednostavno zapisujemo sve što smo pojeli. Osim što ćemo postati svjesni nezdravih prehrambenih navika koje imamo, moguće je da ćemo već u ovoj fazi reducirati prehranu, jer kad se crno na bijelo suočimo sa svime što natrpamo u sebe tijekom dana, možda se posramimo pred samima sobom. Probala sam već ovaj sistem i zaista pali. Vjerujem da bi pokazao i bolje rezultate da sam imala volje i upornosti da ga se držim više od tri dana.
Doktor Čudotvorac je svjestan da će većina nas "upornih" odustati od dijete ako u prvih 10 minuta ne izgubimo kilograme, pa mudro predlaže da vikendom jedemo samo juhu od poriluka. Za one koji nisu ljubitelji poriluka, Guiliano je priložila i alternativne recepte.
Nakon "muke po poriluku" nastupa "reprogramiranje". U tom dijelu knjige Giliano nas pokušava natjerati da se zapitamo iz kojih razloga uopće želimo izgubiti kile i zašto smo se uopće udebljali. Ja sam otkrila da sam se udebljala zato što nema pravde u svemiru.
E onda kreće "teški dio". Guiliano tvrdi da se ničeg ne morate odreći, nego samo smanjiti količinu neprihvatljivih namirnica na prihvatljivu razinu i uglavnom predlaže uobičajene savjete o kontroli količine i vrste hrane koju unesemo u sebe. Razlika između ove knjige i suhoparnih članaka o prehrani je u tome što spisateljica vrlo šarmantno i s puno razumijevanja predlaže kako da se prilagodimo novom načinu ishrane.
Zadnja "faza" je potpuno integriranje novostečenih zdravih navika u svoju svakodnevnicu. Sama "dijeta" je sažeta na pedesetak stranica, a ostatak knjige obiluje primjerima žena koje su uz pomoć autoričinih savjeta gubile kilograme, te praktičnim savjetima i receptima.
Kao što sam već napisala, "Zašto se Francuskinje ne debljaju" ne otkriva revolucionarni režim prehrane, ali je vrlo poticajna, i što je jako bitno, čitka je i zanimljiva. Savjeti su primjenjivi i autorica maksimalno uzima u obzir činjenicu da životni stil čitatelja ne dopušta uvijek da se obroci posebno pripremaju i jedu u točno određeno vrijeme. Sve u svemu, zgodna knjiga, bazirana na već isprobanim uputama za prehranu, s mnoštvom uputa kako uživati u hrani koju smijemo jesti. A i užitak ju je čitati.
Podijeli na Facebook
