Historia est magistra vitae. Rečenica koju znaju prevesti čak i oni koji se u školi nisu mučili s latinskim i koju ste vjerojatno nebrojeno puta čuli. No, jeste li je ikada primijenili? Ne samo "osobnu" povijest koja vas je naučila da vjerojatno nećete dobiti najbolju svježu ribu na ribarnici ako kasno ustanete, ili da ćete opeći jezik ako ne pričekate da se bučnica ohladi, nego onu pravu, iz knjiga, koja nas je, na primjer, podučila o neisplativosti megalomanstva velikih osvajanja, spomenimo samo Aleksandra Velikog, Napoleona ili Hitlera (čudno je upravo, kako oni nisu ništa naučili iz povijesti)?

Roman Krznarić, jedan od vodećih britanskih filozofa na području stilova življenja (štogod to značilo), kulturalni mislilac, predavač i savjetnik Ujedinjenih naroda za primjenu empatije i razgovora s ciljem uspostavljanja društvene promjene, da spomenemo samo neke od njegovih brojnih aktivnosti i interesa, potrudio se da vam upravo tu "pravu" povijest dovede u dom, i zapravo u vaš život, uvjeren da nas povijest zaista štošta može naučiti, samo ako znamo gdje tražiti i što gledati. I možda ne baš o prirodi velikih osvajanja, ali svakako o prirodi dobrog življenja.

Povijest se, hvalabogu, ne sastoji samo od velikih imena i (ne)uspjeha - na raspolaganju su nam čitave epohe, civilizacije, razdoblja, pokreti, ali i ljudi, osobe ne uvijek poznate široj javnosti, a kamoli samo one iz udžbenika. Krznarić se s dojmljivom erudicijom i vrlo domišljato potrudio da pronađe najzanimljivije primjere, a svoj je "kabinet" podijelio na četiri glavne teme, pa svaku dalje razradio u trojstvo - bremenito simbolikom, značenjem i asocijacijama, a potencijalno i konfliktno: odnosi koji nas hrane (ljubav; obitelj, empatija); zarađivanje za život (rad, vrijeme, novac); otkrivanje svijeta (osjetila, putovanje, priroda) i kršenje ustaljenih pravila (vjera, kreativnost, stil smrti). O svim tim temama Krznarić se raspisao duhovito, pametno, ponekad čak i vrckavo, vrlo pismenim čitkim stilom. Neke su teme ispale "učenije" i pomalo podsjećaju na psihološka predavanja (Ljubav), dok su neka upravo briljantna (Empatija) i potiču vas da gotovo trenutno ustanete iz fotelje i nešto učinite ili barem podijelite s nekim novo saznanje, otkrivenju nalik navalu misli.

Primjeri iz povijesti koje Krznarić obilato i naizgled nonšalantno koristi kreću se od onih poznatijih, kao što je na primjer starogrčko poimanje ljubavi ili koncept cikličkog naspram linearnom shvaćanju vremena, do manje uobičajenih: neobične priče o prijateljstvu crnkinje, netrpeljive prema bijelcima i bijelca, člana Ku Klux Klana ili one o povijesti šopingholičarstva kroz povijest robne kuće Bon Marché u Parizu.

Tako nam Krznarić nudi i odlično zabavno štivo koje možete čitati posve neobavezno, a poneku anegdotu zasigurno ćete moći zgodno uklopiti u kakav razgovor u ugodnom društvu, istodobno nas nutkajući da sami promislimo vlastite predrasude, uključenost u život i mogućnost, ako već ne preobrazbe, a ono sigurno rasta i promjene. Možda ta promjena neće biti vidljiva odmah. Možda ćete osjetiti empatiju prema svojem susjedu koji vas gnjavi, ali mu je žena teško bolesna, pa ćete mu dobrohotno oprostiti što svaki vikend u pola sedam kosi travnjak na kojem ne strši više ni jedna travka..., ali ćete nakon toga zaboraviti da je empatija važan dio našeg suživota i možda ćete za dva dana opet ostavljati kante sa smećem pred njegovom, umjesto pred svojom kućom, samo "da vidi kako je to". No možda ćete zato promijeniti svoj odnos prema vremenu i postupno ipak malo rjeđe ostajati duže na poslu kada to baš nije neophodno, a vikendom češće službeni mobitel ostavljati kod kuće kad odete na cijeli dan od kuće.

Roman Krznarić ne tvrdi da ima recept za dobar život, ali više je nego očito da zna što je to. I nije slučajno da baš prvo poglavlje nosi naslov Ljubav; očito je da je Krznarić smatra važnom, možda i najvažnijom, pokretačkom silom u našem životu i često joj se na različite načine vraća. I, zaista, kolikogod to banalno zvučalo, ljubav, u svim svojim vidovima, možda ipak najviše određuje kakav život vodimo, barem se tako dade zaključiti promatramo li Krznarićevu povijest. U svakom slučaju, odlična knjiga koju možete čitati kao edukativno, prosvjetljujuće ili zabavno štivo ili sve to odjednom. Odlična knjiga za ljetni odmor gdje ćete je vjerojatno "izgubiti" jer će prijeći u još bar nečije ruke nakon što ćete zablistati mudrim opažanjima uz čašu vina navečer.

Krznarić nam donosi filozofiju modernog doba, u najboljem smislu te riječi - bez dociranja, potkrijepljeno vlastitim mislima, anegdotama iz života, educirano, sustavno i jednostavno, otvarajući nove prolaze koji se naziru u šumi naizgled neprobojne, utabane svakodnevnice.

"Svoj bismo život mogli proživjeti na tisuće različitih načina. A civilizacije iz prošlosti omogućuju nam uvidjeti da naši uobičajeni načini voljenja, rada, stvaranja i umiranja nisu jedine mogućnosti koje su nam na raspolaganju. Potrebno je samo otvoriti kabinet povijesti i pogledati u njega kako bismo ugledali nove i iznenađujuće mogućnosti za umijeće življenja. Neka te mogućnosti raspire vašu radoznalost, zaokupe vašu maštu i nadahnu vas na djelovanje."

Kabinet čuda ili kako u dvanaest ladica potrpati dobar život