Imaš vatre?
Kaleidoskopska zbirka priča potekla iz brutalnih obračuna s nikotinom
Iva Ušćumlić Gretić
Naša ocjena:
Postoje knjige koje počneš čitati tek tako - upravo si bio na promociji spisateljice koju poznaješ već više od deset godina i koja generalno piše tako da zahvaljuješ svim svecima što se nisi primio pisanja kratkih priča jer bi vjerojatno bacio sve niz rijeku - pa si znatiželjan što je unutra i nakon prve rečenice nekako nastaviš čitati dalje i u sljedećem trenutku je dva ujutro, knjiga je gotova, ali samo ćeš se još vratiti na onu priču o kršćanskom misionaru, ili na onaj dnevnik pušenja jer je tako prokleto dobro napisan...
"Imaš vatre?", treća zbirka priča Zrinke Pavlić upravo je takva knjiga. Iako znam iz ranijih zbirki koliko je vješta s riječima i koliko je pažnje utkano u svaku rečenicu, ova me iznenadila i zaokupila, ne samo zato što sa cigaretama i sama već više od dvadeset godina imam odnos ljubavi, mržnje i dramatičnog prekidanja pa još dramatičnijeg vraćanja, pa me zanimalo kakve su to priče nastale iz - da se poslužim Zrinkinim riječima s korica - "vlastitih brutalnih obračuna s nikotinskom ovisnošću".
Zaokupila me jer su priče povezane i zapravo "Imaš vatre?" može mirne duše figurirati kao - i neka me isprave književnoteorijski vještiji od mene - roman u punom smislu te riječi. I ne, ne pišem to samo zato što su zbirke priča u nas nepravedno i bezrazložno gurnute u drugi plan, već zato što su unutar ove zbirke, ove knjige, one povezane na toliko razina da na kraju tvore cjelovitu sliku. A ta je slika poput kaleidoskopa - možete čitati svaku od priča zasebno i nećete izgubiti ništa od ljepote i vještine kojom su napisane, možete ih čitati redom kojim ih je Zrinka složila - s dobrim razlogom! - a možete se poigrati kao što sam se ja u jednom trenu, pa sam ih išla čitati onim redom koji mi je najjasnije povezivao tragove koje je ostavila.
Na trenutke me "Imaš vatre?" podsjetila na predivnu knjigu Davida Mitchella "Atlas oblaka". Ne tematski, čak niti stilski, već u tom povezivanju naizgled nepovezivog, u mijenjanju očišta kako bi se razjasnili odnosi među likovima (što postane jasno tek priču, dvije, tri kasnije), u slaganju kockica, u pričanju jedne priče na različite načine. A u svih pet priča ponavlja se priča o ljudskosti, bez moraliziranja, piščevog dociranja ili osuđivanja, ali s mnogo razumijevanja i blagosti prema likovima koji su u nekoliko vještih poteza odjednom živi pred očima čitatelja. I ponavlja se to - gotovo neprimjetno - tiho odbrojavanje, to vječno tik-tak, tik-tak, našeg ljudskog sata. U jednoj se priči taj sat i materijalizira u malo drugačijem kontekstu, ali na pravom mjestu da podcrta ono što suptilno odjekuje svim pričama.
Ali ima dio kojih bih voljela istaknuti jer predivno jednostavno - i vrlo direktno - sumira našu stvarnost i osjećaj klaustrofobije koji je ponekad stvarno dominantan u zemlji u kojoj živimo:
"U ovoj je zemlji sve zbijeno! Svi sve znaju, svatko je nekome nešto, svi su nekome tvome jebali mater i ti si svakome nešto u rodu. Svaki je kurac s ćaćom nekog drugog kurca bio u ratu, bolnici ili na moru, svatko svakome viri u želudac, dupe i krvna zrnca, svi znaju s kim si jučer popio pivo i svaka će te bivša cura kad-tad pronaći preko čorbine čorbe jetrve! Ti misliš da je ovo nevjerojatno. Zajebo si se, stari. To je ovdje redovno stanje. Nitko ni od koga ne može pobjeći.
- Joj dobro, Đo - uzdahnuo sam. - Malo pretjeruješ.
- Ne pretjerujem, buraz - zamahnuo je rukom i zavitlao opušak preko krovova pod balkonom. - Ovdje će se na kraju pokazati da je svatko svakome nekoga ubio."
Tražite li ovog ljeta knjigu kojoj ćete dati priliku, neka to bude "Imaš vatre?". Doista je pravi užitak čitati nekog toliko vještog s riječima, nekog tko priču sastavlja tako vješto da se ponekad čitatelj osjeća kao da taj imaginarni svijet promatra kroz oko kamere ("Sava pod Sljemenom"), a ponekad kao da je i sam dio priče ("Kad Isus kaže da te voli" priča je, na primjer, tijekom koje sam, čitajući, osjećala kao da sam i sama dio tog sprovoda). I jedini prigovor koji imam, prigovor je koji mogu dati svoj sjajnoj literaturi koja mi dopadne šaka - želim da je knjiga veća, da traje duže, da ima još barem priču - dvije - deset više.
Podijeli na Facebook
