Ne postoji točna brojka – jer kao i sve sramote, i ova je obavijena velom tajne – no procjenjuje se da je iz veza Francuskinja s njemačkim okupatorima u vrijeme Drugog svjetskog rata rođeno između 80 i 200 tisuća djeca. Tu su djecu nazivali enfants maudits, prokletom djecom. Višijska Francuska tome je pokušala doskočiti tako što je uvela mogućnost "anonimnog rađanja": francuske majke svoju su "njemačku" djecu mogle odmah po rođenju dati na usvajanje, uz jamstvo da djeca nikad neće doznati tko su im roditelji ni pod kojim su okolnostima rođena.

Kad je Francuska 1944. godine oslobođena, bijes Francuza okrenuo se upravo prema tim ženama. Brijali su im glave, skidali ih do gola i tjerali da tako hodaju ulicama, polijevali ih katranom, nekima ružem za usne iscrtavali svastike po tijelima. Neke je rulja i ubila. Opet, ni ovdje ne postoje precizne brojke: zna se da je tako poniženo najmanje 20 tisuća Francuskinja. U povijesti je to danas poznato kao horizontalni kolaboracionizam, a žene koje su bile u seksualnoj vezi s Nijemcima kao femme tondue (obrijane žene). Žene su tako kažnjavali i u Norveškoj, Belgiji i Nizozemskoj nakon Drugog svjetskog rata, no u Francuskoj je odmazda bila najstrašnija i najbolje dokumentirana: poslijeratna Francuska bila je prepuna fotoreportera, sačuvano je na stotine fotografija javnog kažnjavanja žena. Francuska se tim ženama, a ni djeci, nikad nije ispričala.

U taj kontekst francuska spisteljica Mélanie Guyard smješta svoj prvi roman za odrasle, "Tihe duše" (Znanje, 2022., prijevod Maja Ručević). Guyard je rođena 1981., profesorica je biologije u jednoj školi u pariškoj regiji, a pod pseudonimom Andoryss prethodno je napisala scenarije za desetak grafičkih romana i objavila nekoliko romana za mlade. Njezine "Tihe duše" počinju upravo slikom odmazde. Kolovoz je 1944., a pred obiteljskom kućom Portevinovih u selu Berry okuplja se rulja koja ocu obitelji viče: "Daj nam kuju!" Kučka je dvadesetdvogodišnja Héloïse Portevin koju su seljani godinu dana gledali kako šeće s njemačkim oficirom Frantzom Johannsenom. Uz sve, Héloïse je i trudna. "Pa eto vam je!" vikne otac, odgurne Héloïse s vrha stepenica i baci je prema bijesnoj masi.

Selimo se u rujan 2012. godine, direktno na psihoterapijsku seansu, kamo je, po odluci suca, upućen tridesetogodišnji Loïc Portevin nakon što je šakom opalio ljubavnika svoje supruge. Loïc više nema ni suprugu, a posljedično ni posao agenta za nekretnine, vratio se u obiteljski stan majci i bratu studentu dok se bura ne stiša, a on ne nađe novi posao. Psihoterapeut "pegla" Loïca, čačka po obiteljskoj prošlosti, jako ga zanima zašto se Loïcova majka nikad nije udala nego ima dva sina s dvojicom različitih muškaraca, kao da ponavlja sudbinu svoje majke, Loïcove pokojne bake koja je na kraju rata rodila nezakonito dijete. I nije li baš zanimljivo što je, eto, i Loïcu sad pukao brak?

Loïc je ciničan tip kojem je opori humor obrana, ne vidi kako bi bakin seksualni život imao veze s njegovim, no kad ga majka obavijesti da planira prodati obiteljsku kuću u Berryju i zamoli ga da je raskrči od starog namještaja, Loïc pristaje sve u želji da pobjegne iz Pariza od nesretne prošlosti. Već prvog dana u Berryju shvatit će da je "selo mjesto u kojem se može živjeti, a ne mjesto u kojem se može postojati" te da "kamenovanje sjećanjem itekako može ostaviti ožiljke". Iako je prošlo gotovo sedamdeset godina, ostarjeli stanovnici Berryja baš ne žele zaboraviti kuju Héloïse i njezino njemačko kopile.

Loïc na tavanu pronalazi bakinu dugogodišnju korespondenciju s izvjesnim J., i u nadi da će saznati tko je ta zagonetna osoba, pokreće pravu malu istragu u kojoj mu pomaže policajka na prisilnom odmoru Mathilde Dourmont. Na tom mjestu u romanu čitatelj se treba oprostiti od očekivanja kako će se dalje razvijati radnja, jer Mélanie Guyard u potpunosti preokreće standardni narativ o femme tondue i njihovoj djeci. "Tihe duše" u mnogo čemu su neočekivana priča, ne samo da "poravnavaju" stare rane, nego u povijesne priče što se bave Drugim svjetskim ratom uvode i sasvim nove, dobrodošle motive.

Guyard priče bake i unuka pripovijeda naizmjence, paralelno, spajajući prošlost i suvremenost u točki iskupljenja, istovremeno potvrđujući ono što je Loïcov psihoterapeut isprva uzaludno isticao: naši su životi tek dijelom naši, tkivo našeg iskustva uvelike je obilježeno prešućenim međugeneracijskim traumama. Da bi se na miru rastao od supružnika, čovjek ponekad mora iskopati izgubljene rođake, otkriti zatajene očeve i osvijetliti obiteljske sramote. Kako priča odmiče, Loïc je sve manje ciničan, a sve više razumije i ranjivost i snagu djevojke, žene i starice koja mu je bila baka.

Héloïseina priča obojena je pak snažnim i suprotstavljenim silama: s jedne je strane tradicijski ukopana u patrijarhalne odnose, trpi udarce i bol, arhetipska je Mala sirena koju je majka naučila da su žene nerijetko puno snažnije u tišini, nego u buci. "Treba sve šutke izdržati, dan po dan. To je ono što žene najbolje rade, zar ne?" S druge stane, paradoksalno, kazna suseljana donosi joj oslobođenje – njemačku kurvu nitko nije htio oženiti pa ima slobodu sama krojiti svoj život i u poraću postaje najveći poslodavac u tom kraju. U furioznom finišu, autorica zamjenjuje rodne uloge bake i unuka: unuk, naime, otkriva svoju nježniju, žensku stranu, a baka se razotkrije kao (ratni) junak.

Kamenovanje sjećanjem