Moja Afrika
Karen Blixen Afriku idealizira, piše o njoj kao o izgubljenom raju
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Kao i slavni film Sydneyja Pollacka iz 1985., i najpoznatija knjiga danske spisateljice Karen Blixen počinje idilično, rečenicom: "Imala sam farmu u Africi, u podnožju gorja Ngong." Tu prestaje svaka sličnost jer su u pitanju različiti žanrovi: film "Moja Afrika" epska je ljubavna drama koja se većim dijelom oslanja na biografije o spisateljičinu životu, Blixeničina knjiga iz 1937. godine memoari su o sedamnaest afričkih godina, gotovo četvrtini njezina života.
Iako se knjiga u danskom originalu zove "Afrička farma" – Blixen je knjigu najprije napisala ne engleskom, odatle i naziv "Out of Africa", a potom je prepisala na danski (obje je verzije istodobno objavila, na različitim tržištima) – odluka nakladnika Iris Illyrice da je nazove "Moja Afrika" (prema prijevodu filma), mnogo je vjernija duhu knjige: Karen Blixen Afriku idealizira, piše o njoj kao o izgubljenom raju, iz današnje perspektive i kolonijalistički i rasistički – starosjedioce Kikuje i Masaije naizmjence opisuje kao plemenite divljake ili slaboumnu djecu o kojoj mora brinuti.
Blixen je umrla 1962. pa postkolonijalne kritike svojih memoara u 1980-ima nije doživjela: optuživali su je za simplistički prikaz Afrikanaca zbog usporedbi s divljim životinjama, slavni kenijski pisac Ngugi wa Thiong'o kritizirao je barunicu da je iz kompenzacije zbog neispunjenih žudnji i čežnji "Keniju pretvorila u prostranu erotsku zemlju snova u kojoj se nekoliko njezinih bijelih ljubavnika pojavljuje kao mladi bogovi, a njezini kenijski sluge kao korisne džukele i druge životinje". Novinar Dominic Odipo 2006. u najvećim kenijskim dnevnim novinama Karen Blixen opisao je pak kao najopasnijeg stranca koji je ikad stupio na tlo Kenije.
Blixen je bila proizvod svoga doba: kad je stigla u Keniju 1914., zemlja je bila britanska kolonija, a buduća spisateljica imala je svega dvadeset osam godina i njezino se znanje o Africi svodilo na britansku kolonijalnu propagandu i reputaciju Afrike kao "zemlje novih mogućnosti". Osjeća se to i u memoarima: friškoj barunici Blixen, koja se tek udala za svojeg švedskog rođaka, jedan od ciljeva je odstrijeliti po jedan primjerak svake velike divljači, od sredine knjige ta želja jenjava i zamjenjuju je mučni opisi brodova natrpanih žirafama i plamencima koje iz Afrike trgovci otpremaju u europske putujuće menažerije.
Afrička farma – gotovo dvije i pol tisuće hektara zemlje udaljenih dvadeset kilometara od Nairobija – od početka je osuđena na propast jer je na previsokoj nadmorskoj visini za uzgoj kave. Uzgajala ju je na dvjesto četrdeset i tri hektara imanja, dio farme je zauzimala prašuma (koju je posjekla), a na oko četiristo hektara živjeli su njezini, kako ih, naziva skvoteri – starosjedioci iz plemena Kikuju koji su zauzvrat morali raditi na farmi. Farma je glasila na Blixen, iz godine u godinu je gubila novac zbog slabog prinosa, na kraju ju je 1931. bila prisiljena prodati, jer bi joj inače bankrotirala obitelj u Danskoj koja je farmu financirala.
Tristotinjak stranica memoara najvećim je dijelom posvećeno borbi za opstanak na farmi, njezinim odnosima s Kikujima, njihovim običajima i plesovima, pojedinim starosjediocima s kojima je uspostavila blizak odnos. O Denysu Finch-Hattonu piše malo i škrto: ni na jednom mjestu ga ne naziva ljubavnikom, niti piše o svojim osjećajima; on je prijatelj kojem je (njezina) farma bila jedini dom u Africi. "Boravio je u kući od jednog do drugog safarija i ovdje je držao svoje knjige i gramofon. (…) On je na farmi bio sretan, dolazio bi samo kad bi to htio. (…) Uvijek je činio samo ono za čim je imao volje, i govorio samo ono što mu je bilo na srcu."
O sifilisu nema ni riječi: upitno je da li je od njega uopće bolovala jer si ga je sama dijagnosticirala, iako se zbog njega na godinu dana vratila u Dansku na liječenje (no znamo da je umrla od pothranjenosti jer je cijeli život pila laksative u strahu od debljanja, što je liječnicima koji su liječili njezine želučane probleme otkrila tek potkraj života kad je bilo prekasno…).
Sve ovo ne umanjuje autoričin izniman književni talent: pristanete li na (kolonijalnu) opsjenu, uživat ćete čitati o Africi, kontinentu mitske slobode i ljepote. Memoari su na hrvatski jezik prvi put prevedeni s engleskog 1986. Prijevod Edina Badića prvi je prijevod s danskog: toliko je dobar da sam bila uvjerena kako je prevoditelj iskusni, recimo, šezdesetogodišnjak. No Badić je na početku tridesetih, fascinira znanjem i umijećem – njegova "Moja Afrika" izniman je doprinos hrvatskoj (prijevodnoj) kulturi.
* Kritika je originalno objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
