Ispovijest Katarine Medici
Katarina Medici, žena koja je navodno pobila 5000 ljudi, fascinantan je lik u ne baš fascinantnom romanu
Marija Blažević Zalokar
Naša ocjena:
Katarina Medici stoljećima je prikazivana kao užasna i hladna žena koja je skrivila pokolj 5000 hugenota u Bartolomejskoj noći. Talijanska nevjesta u Francuskoj, od samog početka osuđena na neodobravanje Francuza, zaštitu je pronašla u svom svekru, Franji. Njezin suprug je bio previše koncentriran na ljubavnu vezu sa svojom guvernantom, koja je već bila u godinama koje su se u ono vrijeme smatrale poznima, pa na Katarinu nije obraćao previše pozornosti. Deset dugih godina nije mogla zatrudnjeti, pa je stoga i njezin položaj na dvoru postao upitan.
Dugo demoniziran lik Katarine Medici u ovoj knjizi je prikazan u sasvim novom svijetlu. Da, ona je žena koja je griješila, ali je iz svojih grešaka znala učiti. Interese kraljevstva je uvijek stavljala ispred svojih osobnih. Naučila je obuzdavati emocije do te mjere da ih više nije mogla izazvati niti kada je željela. Pretpostavka da je od silnih nedaća koje su je snašle u životu na koncu emotivno otupila čini se realnom. Dapače, mnogo realnijom nego optužba da je bila toliko okrutna da je otrovala vlastitog sina.
U vremenu kad su Francusku potresali vjerski nemiri, a državna blagajna postajala sve praznija, Katarina je bila prisiljena, nakon suprugove smrti, boriti se protiv regenta svog sina Franje, plemićke obitelji Guise. I uspjela je. Nakon Franjine smrti, postaje regentica svome sinu Karlu, te u njegovo ime upravlja Francuskom. Nakon što je ostala sama sa djecom, moguće da bolje nije ni mogla.
Sama u novoj zemlji, bez ljubavi i sa snovima koji su se jedan po jedan rušili kroz godine, Katarina je sazrela u fascinantnu ženu koja svakako zaslužuje da se o njoj pišu romani. Gortner je napisao “Ispovijesti Katarine Medici” (Lumen, 2011.) s posve novim pristupom toj vladarici, gotovo opravdavajući loše odluke za koje smo sigurni da je donijela i vjerujući u ono što je sama do kraja života tvrdila - da nije skrivila pokolj u Bartolomejskoj noći. I pri tome je vrlo uvjerljiv. Ženu za koju smo vjerovali da je bila uzrok mnogih tragedija prikazuje kao tragičnu ličnost, koja je za života shvatila da se njena loza neće održati i koja je bila u stanju pomiriti se kako s tim, tako i s ostalim gubicima.
Na trenutke monotona, ova knjiga je ipak zanimljiv prikaz Katarine Medici i vremena u kojem je živjela. Autor je ponešto izmijenio imena i funkcije plemića i vladara, radi lakšeg snalaženja u priči, jer se svaki drugi Francuz zvao Henrik ili Franjo, što i dalje nije dovoljno da se čitatelj bez ikakvih problema snalazi među tolikim imenjacima. Ali to nije nešto što možemo zamjeriti autoru. Ono što je meni zasmetalo, bilo je zapravo površno opisivanje bitnih događaja iz Katarininog života i dojam da su ostali likovi slabo karakterizirani. Iako knjiga ima 400 stranica, mogla je biti dodatno proširena i podijeljena u dva dijela, jer se, nažalost, stječe dojam da nešto nedostaje da bi se čitatelja potpuno uvuklo u priču.
Također, kroz knjigu se posve nepotrebno provukla ljubavna priča između vođe hugenota i Katarine Medici, vjerojatno u svrhu da se njezin hladni lik prikaže ljudskijim. Osim što povijest nigdje ne spominje tu ljubavnu vezu, ona je na neki način razvodnila ostale odnose u Katarininom životu, i pretvara ono što je moglo biti kvalitetan ljubavni roman u neuspio ljubić.
Ako bih usporedila popularnu Philippu Gregory s Gortnerom, morala bih reći da je Gregory ipak nešto bolje odradila svoj posao, iako je i ovaj roman zanimljivo štivo, ali nažalost, ne mnogo više od toga. Katarina Medici je fascinantan lik u ne baš fascinantnom romanu. Ali ono što je pozitivno jest činjenica da nas roman tjera da se zapitamo je li Katarina doista bila toliko zla koliko nam povijest implicira da je bila ili je jednostavno bila žrtva nesretnog spleta okolnosti, protiv kojeg se borila najbolje kako je znala. I ono što je još važnije - tjera nas da se zapitamo ne bismo li i mi, u takvim okolnostima, učinili isto?
Podijeli na Facebook
