"Bilo je to onog ljeta kad se prvi čovjek spustio na Mjesec. Bio sam vrlo mlad, ali nisam vjerovao da za mene ima budućnosti. Htio sam živjeti opasno, ići do krajnjih granica i onda vidjeti što će biti sa mnom kad tamo stignem. Kao što se ispostavilo, umalo nisam preživio. Malo po malo nestao je sav moj novac, izgubio sam stan i završio na ulici. Da nije bilo djevojke Kitty Wu, vjerojatno bih umro od gladi. Upoznao sam je slučajno, ali s vremenom sam shvatio da je ta slučajnost zapravo bila oblik moje spremnosti za spašavanje samog sebe kroz druge. To je bio početak. Od tada nadalje događale su mi se čudne stvari. Zaposlio sam se kod starca u invalidskim kolicima. Saznao sam tko mi je bio otac. Prehodao sam pustinju od Utaha do Kalifornije. Sve je to bilo davno, ali pamtim dobro te dane, pamtim ih kao početak vlastitog života."

Prvi su ovo retci "Mjesečeve palače", rečenice koje su me istoga trena privukle knjizi koju sam držala u rukama. Moj ritual odabiranja knjige po prvih par rečenica u ovom se slučaju pokazao iznimno korisnim. Započela sam čitati i... nisam više stala. Ovaj uvod savršen je primjer ONOG tipa uvoda koji vas odmah "navuče" na priču koja slijedi.

Ukratko, u citiranom odlomku opisana je radnja cijeloga romana. Mudro je dakle Auster uobličio taj odlomak, znajući kako će rijetko tko ostati imun na tu kratku, zanimljivu priču. Dapače, idealno za nekoga tko se prvi put susreće s njegovim djelima. Da, ovo je prvo Austerovo djelo koje sam pročitala i mogu samo reći - mea culpa zbog toga.

Čitajući knjigu, nebrojeno puta pomislila sam kako taj, meni novootkriveni Auster genijalno vodi čitatelja kroz radnju. Opisuje probleme mladog intelektualca Marca Fogga koji se u svojim "formirajućim" godinama osjeća strano, i samom sebi i okolini u kojoj se nalazi. Uz obiteljsko-socijalnu pozadinu koja daje naslutiti izvor svih njegovih životnih pitanja, preispitivanja i nesigurnosti, tu je i vrijeme promjene, kako njegove same tako i svijeta oko njega. Radi se o 1968./69. godini, čovjek prvi put slijeće na Mjesec, nasilje je posvuda; Hladni rat u punom je jeku, tu je i pola milijuna američkih vojnika u Vijetnamu, studenti su nezadovoljni... "Ta su vremena, naravno, bila teška za sve. Sjećam ih se kao uskomešanosti masa i politike, izgreda, megafona i nasilja."

Istovremeno, Marcu umire ujak Victor, jedina preostala dotad živuća rodbina i ostaje sam samcat. Bez apsolutno ikoga. On i ujakova ostavština od preko tisuću knjiga. Odlučuje ih čitati, redom kako ih je ujak kupovao i slagao, potpuno se otuđujući od svijeta. Pročitavši svaku knjigu, prodaje ih trgovini starim knjigama, prehranjujući se tim novcem, plaćajući školarinu...

"Htio sam pljunuti na svijet, učiniti nešto potpuno nezemaljsko. Sa svim žarom i idealizmom mladog čovjeka koji je previše razmišljao i pročitao previše knjiga, odlučio sam da je ono što trebam učiniti - ništa. Moje djelovanje sastojat će se od militantnog odbijanja da uopće djelujem. Bio je to nihilizam uzdignut na razinu estetskog suda." Sukladno svojoj nihilističkoj odluci, on zaista ne čini ništa, pomalo propada, gladuje i mršavi, postaje beskućnik s "adresom" u Central Parku i ukratko, odlazi k' vragu.

Marco kasnije kaže: "Mislio sam da je to što činim hrabro, ali bio je to samo najbjedniji oblik kukavičluka: uživanje u preziranju svijeta i odbijanje suočavanja s vlastitim problemima." Zanimljivo je kako se u katastrofalnu situaciju doveo upravo uz opipljivo preziranje svijeta u kojem živi. Taj prijezir doista je lako osjetiti čitajući prvi dio knjige. I lako ga je shvatiti kada se radi o tom specifičnom vremenskom kontekstu. Malo kompleksnije bilo mi je razumjeti što to čovjeka navede da, posredno, taj prijezir na kraju krajeva pretvori u autodestruktivan proces.

Auster koristi kratke i često ironične rečenice, ponekad te rečenice zvuče kao da mu se stvarno nije dalo pisati. Baš takvim rečenicama čitatelju maksimalno približava psihičko stanje lika koje postaje, kako sam rekla, prilično opipljivo. Osjetljivije čitatelje možda "uhvati blues" od vrlo vjernog prikaza vrlo rastrojenog mladića koji je jednostavno dignuo ruke od svijeta i samog sebe.

Baš kad pomislite kako je ovo u principu mračna knjiga o autodestruktivnoj prirodi čovjeka koji se prepustio autodestruktivnoj prirodi svijeta oko sebe, u priči se pojavljuje Thomas Effing. Radi se o invalidnom starcu koji Marca zapošljava kako bi se brinuo o njemu. Effing nije mogao ni slutiti kako je mladiću kojeg je zaposlio potpuno promijenio smjer daljnjeg života.

Lik ovog neobičnog starca nadasve je zanimljiv. Na trenutke čitate o simpatičnom, bespomoćnom djedici u kolicima, a već sljedeća stranica iznenađuje vas sirovim Effingovim karakterom. Njegov crni humor "probija sve plafone", što se fantastično ogleda u njegovom imenu, koje si je sam izabrao godinama ranije.

"Već mi je ranije bio rekao da je Effing igra riječi, i ako ga nisam potpuno pogrešno pročitao, mislim da znam kako je do njega došao. Kad je napisao ime Thomas, vjerojatno mu je na pamet pala fraza 'nevjerni Toma'. To je zatim, slijedom asocijacija, postalo 'jebeni Toma', 'fucking Thomas', koje je onda, konvencija radi, promijenio u f-ing, Effing. Tako je postao Thomas Effing, čovjek koji si je sjebao život. Znajući za njegovu sklonost prema crnom humoru, mogao sam zamisliti kako je bio izrazito zadovoljan sobom."

No Marco ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti da je starac o kojem brine - njegov djed. Od tog trenutka priča postaje pomalo nevjerojatna, a glavnu ulogu preuzima niz slučajnosti koji povezuje davno izgubljene djeda, sina i unuka.

Od trenutka pojavljivanja Thomasa Effinga u romanu, shvatila sam da je Auster istinski majstor pripovijedanja, kako ga se često naziva. Unutar započete radnje, započinje još jednu, o Effingovoj mladosti i životu. I to ne na onaj naporan način prijelaza iz jedne radnje u drugu, već tako da prijelaze uopće ne osjećate i doživljavate ih kao prirodan slijed.

Što se s Marcom, Effingom i nekim drugim, kasnije uvedenim likovima događalo, neću otkrivati, samo ću reći kako je knjiga od korica do korica zanimljiva jednakim intenzitetom.

Završetak romana doživjela sam kao izbor ostavljen čitatelju. Ovisit će o tome vidite li čašu uvijek polupunu ili pak polupraznu. Za mene je ovo roman s neočekivanim i pomalo bolnim - happy endom. Na vama je da otkrijete vlastiti doživljaj "Mjesečeve palače" i njenog završetka, uz moje čvrsto stisnute palčeve kojima dozivam onu polupunu čašu.

Dodatan poticaj za čitanje "Mjesečeve palače" može biti i činjenica kako je, ubrzo nakon prvog objavljivanja 1989. godine, postala klasikom američke književnosti. Kad se sve podcrta, moju asocijaciju na ovaj roman čine tri pojma - neobična obiteljska priča, egzistencijalizam i brutalna slučajnost.

Na kraju, ne mogu biti sretnija što je upravo "Mjesečeva palača" prvo Austerovo djelo koje mi je bilo preporučeno i koje sam pročitala. Zašto? Jer sam ju doživjela kao fantastičnu pozivnicu za otkrivanje lika i djela Paula Austera.

Klasik američke književnosti koji govori o formativnim godinama, autodestrukciji i životnim otkrićima