Olive Kitteridge nije simpatična osoba. Nije draga, nije topla, mala djeca joj idu na živce, čangrizava je, ima otekle gležnjeve, previsoka je. Kao pojavi, nedostaje joj sve ono što žene, svih dobi, ponekad koriste kako bi bile simpatične, ako im karakter već nije osobito ugodan.

Olive, na početku romana od 218 stranica, koji je lani dobio Pulitzerovu nagradu za književnost, ima muža Henryja i sina Chrisa. Henry je ugodan; tip osobe koja se razveseli već od toga što zazvoni telefon. Ljekarnik iz Crosbyja, malenog grada u Maineu, sušta je suprotnost svojoj supruzi, učiteljici, koje su se djeca uglavnom bojala dok je još predavala. Njihov sin Christopher, sasvim očito, mrzi svoju majku veći dio romana.

Sve je u ovom romanu Elizabeth Strout (Profil, 2009.) naoko naopako. Glavnu junakinju gotovo pa nitko ne voli zbog njezine loše ćudi. „Barem mislim da je to ćud, zapravo i ne znam što je. Zbog tebe se ljudi loše osjećaju. Zbog tebe se tata loše osjećao. Nisam znao što više mrzim – kad bi nasrnula na njega i bila na mojoj strani ili kad bi nasrnula na mene“, kaže joj u jednom trenutku sin.

Olive je pored toga, opet naoko, prestara za poistovjećivanje; na kraju knjige ima 74 godine, njezin život je na zalasku i sve češće razmišlja o tome kako zapravo samo želi lagano umrijeti.

Pored svega toga, „Olive Kitteridge“ je prilično depresivna knjiga. Varira u raspoloženjima poput same junakinje: od 13 priča od kojih je roman sastavljen, devet ih je prilično tužno, dvije su - budimo velikodušni - sretne, a o dvjema čitatelj, najiskrenije, ni sam ne zna što bi mislio. Od ovih devet tužnih, dvije su duboko deprimirajuće i ostavljaju gorak okus u ustima. No Elizabeth Strout je vrsna pripovjedačica (iako u posveti na početku knjige tvrdi da njezina majka zna pričati najbolje priče...) pa te poražavajuće životne priče, okretom stranice, brzo zamjenjuju one začudne. U svim se pričama pojavljuje Olive, iako nije uvijek glavna junakinja. Neke priče uopće nisu ispričane, ali ih naslućujemo skupljajući djeliće kroz druge likove i druge sudbine. Jedan od tih likova, koji proviruje s rubova stranica, ali nije dobio zasebno poglavlje, jest Jim O'Casey. Jim je važan jer je potvrda da je Olive sposobna voljeti i da jest voljela.

Zašto je Elizabeth Strout onda dobila Pulitzera? Zato što Elizabeth, usprkos čangrizavoj antijunakinji, depresivnoj atmosferi, disfunkcionalnim obiteljima, smrti i bolestima, zapravo voli život. I to se da iščitati iz svake rečenice.

Olive, naime, ima i svoju drugu stranu. Olive je čangrizava zato što jedino što želi jest ljubav njezinog sina. Olive zna da je on zasluženo mrzi ali problem je, kao i s mnogim drugim roditeljima i njihovom djecom, što majka ima sasvim drugačija sjećanja, i iskustva, od svoga djeteta. Dok je dijete patilo, majka je živjela život za koji je trebalo mnogo snage i hrabrosti; život koji se nije mogao podijeliti s djetetom.

Olive u romanu sasvim sigurno spašava jedan život – priča samoubojici, nesvjesna njegove namjere, toliko dugo dok ga ne udavi riječima, a on ne odustane od puške koju vozi u prtljažniku. Hladna Olive uspjet će se probiti i kroz željeznu branu djevojčice koja se izgladnjuje na smrt, tako što se rasplače nad njenom boli u tuđoj kuhinji. Olive će jednom ocu hrabro reći da je ona seljanka, sa svim predrasudama koje seljanke imaju, ali usprkos tome ne bi odbacila svoju kćer lezbijku. Olive će, posredno, blagosloviti jednu predivnu ljubavnu priču dvoje ljudi koji su bili uvjereni da zbog godina, bračnog statusa i sredine na tu ljubav više uopće nemaju pravo.

Svi mi znamo da život nije crno-bijel, da postoji čitava paleta nijansi u ljudskim bićima koje ne bismo smjeli zanemarivati – ni dok volimo, ni dok bivamo razočarani ili povrijeđeni. Usprkos tome što znamo, kad smo ranjeni, skloni smo one koje najviše volimo strpati na tamnu stranu. Tako je lakše; naoko manje boli. No dok čitate priču o Olive, sve najednom postaje jasno. I prihvatljivo. Takvi smo kakvi jesmo – i dobri i loši, i veličanstveni i sitne duše. I to pravilo vrijedi za sve.
Vrhunac romana je otkriće da je Olive, usprkos godinama i priželjkivanju brze smrti, neumorni, strastveni borac. Elizabeth Strout piše: „Tada je Olive osjetila nešto što više nije očekivala: iznenadnu pohlepu za životom. Vidjela je dražesne blijede oblake, nebo plavo kao različak, novo zelenilo na poljima i golemu površinu vode. S visine se sve činilo zadivljujuće, čudesno. Sjetila se što je nada i to je bilo to.“

I još: „Zbunjivao ju je taj svijet. Još ga nije željela napustiti.“

I još: „Čak je i Freud rekao: Moramo voljeti ili ćemo se razboljeti.“

Eto, zato je Elizabeth Strout dobila Pulitzera. Od mene tri i pol zvjezdice, krajnje subjektivno: knjiga nije laka za čitanje, neće vas razveseliti, ali možda ju je (životno) pametno pročitati.

Knjiga koja otkriva zašto moramo voljeti i biti pohlepni za životom