Pisanje Darija Grgića moja je tiha strast. Tiha u smislu da nisam neki vatreni obožavatelj koji traži njegove tekstove po bespućima interneta i pomalo opskurnim književnim časopisima (opskurnima u smislu da uopće više postoje), ali mi je drago kad naletim na njegov tekst. Drago, u onom staromodnom smislu, jer i njegovo je pisanje pomalo staromodno, kao neka zaboravljena vještina, otprilike poput ljudi koji još rukom pišu pisma. Ponekad me obuzme radost kad u tom njegovom pisanju naletim na nešto što prepoznam kao svoje ili kad upotrijebi riječ koju bih upotrijebila i ja, ili kad ga povuče asocijacija u smjeru u kojem bi otišao i moj um.

Jer pisanje bi trebalo uvijek biti takvo - da onaj koji čita zapravo ima osjećaj da pisac s njim razgovara, da mu govori nešto važno i o njemu, čitatelju. Jer, uostalom, Grgić je dobar pisac i zato što je dobar čitatelj. Jer, piše Grgić: "Pisanje gotovo da i nije tajna: pisac piše jer jedino pišući stupa u kontakt s onom dimenzijom u kojoj je moguće vidjeti kako Zemljom hode bogovi. Tako je tvrdio Béla Hamvas: pišem, zapisao je, jer pišući stupam u kontakt s takvim silama kakve inače ne bih iskusio. Ali čitati? Gledati u nekoga tko motri mimohod viših bića? Kakva je tek za to potrebna vjernost i preciznost! Kakva radoznalost! Možda je Borges zbilja u pravu: pravih čitatelja jednostavno mora biti manje nego pravih pisaca."

Neki dan primila me pak ekstaza do te mjere da sam samoj sebi bila smiješna: gledam ga, u okviru televizijskog ekrana, totalno netelevizičnog (ali to mi je, otkrivam, zapravo odlično, jer mi je takav netelevizičan istodobno autentičan, izvan poze pred kamerom u koju ljudi lako upadnu...) kako govori o "Moravagineu" Blaisea Cendrarsa. Znam, naravno, da nisam jedina koja je tu knjigu pročitala (i pohranila je na policu s koje se ne posuđuju knjige prijateljima lopovima koji se poslije uporno pretvaraju da su njihove, iako, ruku na srce, malo je onih koji bi maznuli Cendrarsa). Drago mi je ipak, dok ga gledam u tom kasnom noćnom terminu, kako govori o Cendrarsu, jer godinama nisam srela osobu koja je uopće pročitala "Moravaginea". Poslije, par dana nakon što mu je Naklada Ljevak objavila prvu knjigu, "Romantika je roba iz uvoza", čitam njegov intervju na T portalu i smijuckam se: nemam pojma kakva je osobnost Dario Grgić, osim onoga što sam zaključila iz njegova pisanja (ali, bože, pisanje i čovjek često znaju biti dva različita pojma), i mislim si kako je škrt na odgovorima, kako mrzovoljan, kao da ga netko tuče tim pitanjima u sinapse, umjesto, što je očito, pokušava njegovu knjigu približiti potencijalnim čitateljima.

No, kad se počne čitati njegova knjiga, Dario Grgić je, kako je netko napisao na poleđini njegove knjige, uistinu pisac načitanog srca. Uopće nije mrzovoljan tip. Ne znam je li i netipičan erudit (i to piše na poleđini knjige...), jer ne znam kakav bi to zapravo trebao biti tipičan erudit, s obzirom da je za erudite tipično da su im interesi široki, da sasvim lako skoče od nogometa do filozofije, da se s filma prebace na ratove ili povijest, a s glazbe na, možda, "puštanje golubova". Eruditstvo, barem po meni, podrazumijeva živ, elastičan um kojem je gotovo pa sve zanimljivo - od toga mogu li krumpiri uistinu narasti za trećinu veći ako se s njima razgovora, do toga što je mem, a što bleb, i kako je platonovsko čuđenje preraslo u degeneriranu znatiželju.

Kad bi se Dario Grgić, dok piše, držao samo svoje glave, njegova „Romantika“ bi bilo pametno, promišljeno štivo obrazovanog i, očito, načitanog čovjeka, ali bi vjerojatno trunula na polici s ostalim publicističkim štivom koje je, za prosječnog čitatelja, koji voli čitati iz eskapizma, odnosno zato da pobjegne od svega svakodnevnog s čime se ne želi suočiti, katološki obično zavedeno pod - davež i dosada. Grgić se, međutim, ne drži samo svog intelekta, nego je širokogrudan kao pisac, na jednak način na koji zaziva sugovornika u pogovoru svoje knjige, kad kaže: "Danas više ne tražim toliko inteligenciju, nego širokogrudnost! Dajem kraljevstvo za širokogrudnog čovjeka ili čovječicu!" Biti širokogrudan, barem po meni, ne znači biti samo dobrostivog srca, mekan iznutra, lak na suosjećanju, nego, možda, ako si pisac, znači i znati ostaviti tragove srca na papiru ili, pomalo aristotelovski, ne moći se zaustaviti da ih ne ostaviš. Izvrsno pisanje pomalo je i kao autentična dobrota: dobri ljudi ne mogu ne biti dobri, izvrsni pisci ne mogu biti manjkavi čak i da pokušaju.

Dario Grgić svojom je knjigom najprije spasio zaboravljenu vještinu pisanja eseja. Za one kojima je ta forma možda manje poznata, tek kratko objašnjenje: iako esej po etimologiji francuske riječ označava "ogled, pokušaj", on je daleko od pokušaja i možda je jedna od najzahtjevnijih literarnih formi; da bi se napisalo esej, mora se biti erudit, jer se esej ne može dobro napisati paralelnim zagledavanjem u enciklopedije, osim ako enciklopedija znanja, iskustava, promišljanja, doživljaja i čitanosti ne leži u autoru samom. Dobar esej se možda rađa i desetljećima - jer se sve pročitano kalemi i pelca na čitatelja, postaje dio njegova (psihičkog) tkiva, pa vjerojatno i njegova karaktera i temperamenta; gradi ga, i tek kad utone u čitateljevo biće do subatomske razine, u kvantno, u nevidljivo, postane i doista "njegovo", iako su riječi originalno tuđe; mislim da se tek onda može napisati taj esej. Sve drugo su šupljikavi sastavci.

"Romantika je roba iz uvoza" je, dakle, zbirka eseja, podijeljenih u četiri cjeline, s time da neki eseji uopće nisu eseji nego priče, o stvarnim ljudima koje je Grgić poznavao ili poznaje. Malo je reći da su emotivne, jer gađaju u onaj spoj srca i uma za koji sam uvjerena da postoji, iako od torza do glave sigurno postoji barem par stotina metara krvnih žila, nekoliko tona atoma i barem dvadesetak različitih mišića (ali na to ću se vratiti poslije). Dakle, eseji, njih dvadeset i dva, podijeljeni su u cjeline koje nose nazive "Nevidljivo", "Čitanje", "Žudnja" i "Rodbina", prema imenima, po meni, ujedno i naboljih zapisa.

Dario Grgić pisac je po mojoj mjeri, a nadam se da će biti po mjeri i brojnih drugih, tihih čitatelja koji se skrivaju negdje u osami. Počinje suncima, velikim praskom i postankom; suncima koja sjaje, ali i crnim suncima koja prebivaju u svima nama. Nastavlja nevidljivim i mističnim - ono što su nekad bili sufiji danas su, mogli bismo reći, fizičari, ta zaigrana djeca koja nam otkrivaju koliko je nevidljivoga u nama; i svakako pisci, dobri pisci, koji su također nestašna djeca, jer otkrivaju koliko je neiskazanoga u nama. Potom su tu, kao tema eseja, pisanje i čitanje - pisanje kao vještina koja, opet dobrima, omogućuje da prebivaju među bogovima, među silom koja nas sve pokreće, i tjera da diše; čitanje je tu kao pelcanje, kao nešto što nas gradi, i koje je čitatelju, opet dobrom, kao hrana; čita se kao što se jede obrok ili diše zrak. Tko tako ne čita, nisam sigurna da je doista živ.

Potom ćemo, u daljnjim esejima, naletjeti na Badioua i Tolostoja, od kojega se još može mnogo toga naučiti. Na spomen Tolstoja, Grgić me pomalo, u toj širokoj slavonskoj ravnici, posjetio na Levina ili Bezuhova u hladnom ruskom prostranstvu dok u samoodabranoj samoći - gdje prazan prostor lako postane ako ne nova kategorija mišljenja, a onda svakako okvir za prebivanje na poljani s bogovima - razmišljaju o svim onim važnim pitanjima: tko smo, odakle smo i kamo idemo?

Potom Grgić piše o blaženstvu, Bogu i tabuima. Spominje kako pisci često pišu da je seks tabu, ali seks odavno nije tabu. Danas su, kaže, tabuizirani Bog, transcendencija, metafizika, etika. Pa i blaženost. Složila bih se s time, jer danas govoriti i pisati o sreći ne samo da je nepristojno, nego se ponekad one, koji o tome pišu i govore, smatra glupanima, oštećenima kao djeca zaostala u razvoju. Sretnog čovjeka u Hrvatskoj se tretira kao idiota. A u svijetu cinizma sreća je postala, valjda, doista roba iz uvoza, često pokvarena. "Prožetost srećom o kojoj se govori kad se govori o blaženosti nema veze s glupošću nego s onim što je iz dalekih indija stiglo pod zvonkim imenom prosvjetljenja. Kada su, dakle, mnoge lampice upaljene i dobro osvjetljavaju cestu, to je točka na kojoj netko - unatoč onome što vidi ili upravo zbog toga - uspijeva biti sabran u jednu toplu, blaženstvom i dobronamjernošću ispunjenu točku."

U četvrtom dijelu, koji počinje s blaženošću, a nastavlja se s rodbinom i time kako su nam rodbina, često, prije ljudi koje smo odabrali u životu, a manje oni s kojima nas povezuju krv i kosti, Grgić postaje osoban, intiman, očigledno ranjiv. Svidjelo mi se to. Malo se pisaca danas tako usuđuje pisati; dopustiti čitatelju da mu gurne prst ispod kraste koja nije sasvim zarasla; da mu zagura ruku sve do srca pa čeprka po sjećanjima i ljubavima i sasvim svježim rupetinama. Tu me je "slomio" na način koji mi se već dugo nije dogodio. Sjedim na terasi, blizu mora, s knjigom u ruci i čitam, i prvi put, čini mi se, nakon milijun godina, okrenem se prijateljici i kažem: "Jebemti, kako ovaj čovjek piše! Moram ti ovo pročitati!" I pročitam joj na glas - a svi mi mrzimo kad nam netko čita na glas, jer rijetko dobro pročita, pa pola toga ne razumiješ - i vidim da na nju te Grgićeve riječi djeluju jednako kao na mene, iako su za nju sasvim izvađene iz konteksta. I oči su nam nekako mokre, ne zato što smo patetične žene koje cmolje na svaku pizdariju, nego zato što smo, eto, upravo svjedočile tome kako je netko u knjigu, među riječi, pohranio kolosalan moment divovske ljepote.

Prepisala sam vam sve, cijeli taj podulji odlomak, ali vrijedi. To je iz onog dijela gdje Grgić počinje pisati priče o ljudima koje poznaje ili je poznavao. Pročitajte, jer Grgića vrijedi čitati.

"Jedna od najgroznijih riječi je: razočaranje. Raz-očarati. Biti osiromašen ni manje ni više nego za očaranost. Strašna riječ, čije smo dubinsko značenje svi osjetili na svojoj koži. Sve odjednom bude lišeno svoje čarolijske dimenzije, i život se počne runiti, gubeći svoju pozlatu. Svijet se odjednom sklopi kao školjka i uskrati vam sve svoje radosti. Vi znate da je unutra u oklopu onaj vječni bal, veliki krešendo proslave života, vi vidite da cvjeta cvijeće i da se oko vas roje dokazi vječne ljubavi, ali vi više ne znate onu jednu jedinu riječ koja može nagnati školjku da se otvori, vama je postalo nedostupno kako. Inače, sve je ostalo isto, sve je na broju, jedino što se ne zlati iznutra, kao što se sjećate da se zlatilo. Nekako, što sam stariji, sve sam uvjereniji da je ovo stanje sljepila za svjetlo koje svijetli iz dana, iz stvari, iz ljudi, iz knjiga, da je to nestajanje osjećaja za ove brojne svjetlosti zapravo živa smrt. I da su to nekada ljudi znali, da je moguće biti živ a biti mrtav, što smo mi, kao i gomilu toga ostaloga, u današnja brza, površna vremena jednostavno potisnuli i zaboravili. Pa onda nekako po osobitom dobru pamtimo one koji su nam donosili svjetlo, ili nam pomogli uočiti žarenje iz svijeta, žarenje čijem je uočavanju skoro sve od čega je sastavljen normalan život gotovo nepremostiva prepreka.

I na koncu, taj moj bratić, koji je u međuvremenu u mojim sjećanjima poprimio mitske razmjere, koji je gotovo pa lik u smislu u kojemu se u književnosti pojavljuje lik, i koji je od mladih dana predano radio na pojačavanju onog nutarnjeg svjetla što ga se svi sjećamo i što ga nazivljemo sviješću, a pojačavao ga je takvim intenzitetom da je njegova svjetlost, njegovo oduševljenje tom svjetlošću, njegov mir što ipak ima i tračaka svjetlosti u ovolikim količinama mraka, mogao prelaziti i na druge. Uvijek sam žalio što ne piše. Sve do prije koju godinu. A onda mi se učinilo da je on uspio od života napraviti Djelo, da je uspio transmutirati riječi u življenje koje nije puki stav, koje ni na jednoj točci nije opozicionarenje, za koje ne možemo reći da je predaja, koje je u svojoj ukupnosti jedno veliko, nesezonsko, cjeloživotno povlačenje od svijeta i sjedenje u vrtu i puštanje golubova, bez ambicija, osim težnje za još više mira, bez jala, osim osjećaja da je strašan ovaj rasplet čovječje sudbine na Zemlji.

Naravno da će suvremenom ironičaru što se ne usuđuje proživjeti ni jedan odgovor, koji iz činjenice da zna brojna pitanja krivo zaključuje da je nemoguće znati sve, ovako opisan čovjek izgledati kao puko hipostaziranje mutnih mističkih poriva, kao nešto što nema niti može imati utemeljenje u stvarnome životu. Stvar je u tome da postoje ljudi koji sve mogu osjetiti."

Knjiga koja spašava zaboravljenu vještinu pisanja eseja i govori o svjetlu koje sjaji iz ljudi i knjiga