Započeti s čitanjem knjige i odmah se osjećati "kao doma"… upravo takav dojam na mene ostavljaju romani Anne Tyler, američke spisateljice koja je za ovaj roman dobila Pulitzerovu nagradu 1989. godine. "Raznizane godine" prvi je roman ove spisateljice koji sam pročitala i nakon kojeg je rođena moja literarna ljubav prema njoj i njenim djelima. Nisu to romani od velike akcije ili nezaboravnih prevrata, ali nezaboravan je način kojim Anne Tyler vodi priču, način na koji čitatelju predstavlja likove i uvlači ih svakome pod kožu. Zadržava se uglavnom na istoj tematici, obiteljskim i bračnim odnosima, temi koja je sklona zaglibiti u dosadu i gnjavažu, no ona postiže upravo suprotno.

"Vježbe disanja" roman je o životu dvoje supružnika koje vrijeme neizbježno "gazi". Iru i Maggie Moran upoznajemo i pratimo kroz jedan dan koji provode - u automobilu. Putujući na pogreb obiteljskog prijatelja, "otkrivaju" nam se u svojem svakodnevnom izdanju. Nakon 28 godina braka nisu najzanimljiviji par na svijetu, vrlo često ne shvaćaju postupke i razmišljanja onog drugog i, što je najizraženije, Maggie i Ira su osobe potpuno različitih karaktera. Osim što ih svakog upoznajemo iz njihove vlastite perspektive, zanimljivije je ono upoznavanje junaka kroz "oči" drugog lika.

Maggie je vrckava, simpatična ženica koja svijet promatra kroz ružičaste naočale. U "Maggielandu" sve priče moraju završiti sretno, bez obzira na to imaju li uopće potencijala za happy end. Ona će se svim silama potruditi izmijeniti ono što joj nije po volji, a što je neizbježno i jasno kao dan. Glavnu riječ, uz idealizam i dobre namjere, vodi njena nepredvidivost koja na trenutke zna prilično živcirati njena supruga te čitatelja također.

S druge strane je Ira, Maggien suprug, staložen, samozatajan i jednostavan. Najčešće ne razumije impulzivne poteze svoje supruge, no u većini slučajeva "pregrize jezik" zbog mira u kući.

Tu su Jesse i Daisy, njihovo dvoje djece, neobični svatko na svoj način. Jesse, simpatičan kao dijete, a problematičan od puberteta nadalje. Daisy, djevojka koja svoje slobodno vrijeme voli provoditi s prijateljičinom majkom, a ne s vlastitom.

Središnji je i najsloženiji lik, dakako, Maggie. Ona nije mega-zanimljiva osoba, ne vodi uzbudljiv život i upravo to ju brine, boji se trenutka kad će zastati i zaključiti kako je život uludo potrošila. Djeca, koja su joj bila jedina briga zadnjih 20 godina, polako odlaze od kuće. Osjeća da ju nitko ne razumije, a bolnim doživljava trenutak kada ju kćer pita: "Mama? Je li u tvom životu postojao neki svjestan trenutak nakon kojega si se pomirila s time da budeš obična osoba?" Naravno da samu sebe ne doživljava običnom i ovdje Tyler odlično dočarava generacijski jaz koji je, htjeli mi to ili ne, neizbježan.

Kroz lijepe i pametne rečenice, nad kojima ćete nemali broj puta zastati i iščitavati ih još jednom, svjedočit ćete brojnim Maggienim preispitivanjima. Preispituje samu sebe, svoj brak i odnos s djecom, životne poteze i trenutnu situaciju u kojoj se nalazi. Nakon 28 godina braka, strasti s početka više nema. Svakodnevica, razočaranje ili jednostavno monotonija dovode do trenutka u kojem se ona "zaljubljuje" u svog pacijenta u staračkom domu. "Sve je u vezi s gospodinom Gabrielom zapravo bio Maggien pokušaj da pronađe neku raniju Irinu verziju. Priželjkivala je onu verziju koju je bila upoznala na početku njihova braka, prije no što je ona za nj počela značiti razočaranje. Nije ona nastojala osvojiti gospodina Gabriela; osvajala je Iru."

Središnji dio romana vrti se oko Maggiena i Irina posjeta Fioni, Jesseovoj bivšoj ženi i majci njihove unuke Leroy. Maggie svim silama, nakon skoro pola desetljeća, pokušava pomiriti svog sina i bivšu snahu. Taj pokušaj od početka je osuđen na propast, svima je to kristalno jasno, jedino Maggie ne odustaje do samog kraja. "Naprosto je osjećala da se svijet za mrvičicu pomaknuo iz žarišta, boje se nisu baš sasvim točno poklapale s nacrtanim obrisima - otprilike kao na loše otisnut oglas u novinama - pa bi, da ona samo malo popravi neke stvari, sve savršeno došlo na svoje mjesto."

Ira na to gleda ovako: "To je Maggiena slabost: vjeruje da se smije miješati u život drugih ljudi. Misli da su ljudi koji su njoj dragi, bolji nego što stvarno jesu pa zato mijenja stvari koje ih okružuju kako bi ih prilagodila načinu na koji ona vidi te ljude." Ta njena slabost zna biti strašno iritantna, tjera vas da bezbroj puta pomislite: "Čovječe, daj joj reci da konačno prestane, nemoguća je!" Kao što sam rekla, Ira reagira samo onda kad vidi da je Maggie otišla predaleko, on je svojevrstan putokaz prema realnosti. Vrlo čestom introspekcijom doznajemo što svaki od likova misli o onom drugom i taj dio je najzabavniji, ali i najdirljiviji.

Zašto najdirljiviji? Nakon svake međusobne kritike, živciranja, svađe, shvaćate da se oni, usprkos svemu (a ponajviše godinama), i dalje vole. Pretpostavljam da je upravo to - brak. Ne mogu to tvrditi sa stopostotnom sigurnošću, no svi dugotrajni brakovi za koje znam funkcioniraju otprilike na tom principu.

Osobno sam ove likove doživjela kao znance, stvarne ljude koji imaju svoje "mušice", na trenutke simpatične, na trenutke iritantne do boli. U tome vidim ljepotu pisanja Anne Tyler; dopušta vam da se poistovjetite sa svakim likom, da suosjećate s njime, ali vam isti taj lik, iz perspektive drugog lika, primjerice ide beskrajno na živce. To je ono što svi ponekad poželimo u životu - mogućnost sagledavanja samih sebe iz perspektive nekog drugog.

Ovo je, dakle, knjiga o malim i velikim, ali stvarnim, životnim događajima, o karakterima koji će vam se sigurno učiniti poznatim, a ponegdje ćete zastati i zaključiti kako ste upravo prepoznali sami sebe.

Za ljubitelje sedme umjetnosti zgodno je istaknuti da je 1994. godine po knjizi snimljen istoimeni film, s Jamesom Garnerom i Joanne Woodward u glavnim ulogama. Na kraju, kojom se god umjetnošću koristili pri upoznavanju s divnom pričom Anne Tyler, mogu vam samo reći - uživajte! I nikako nemojte stati na "Vježbama disanja", sigurna sam da nećete požaliti.

Knjiga o malim i velikim, ali stvarnim životnim događajima koja omogućuje da sebe pogledamo iz perspektive drugoga