Razlog zbog kojeg sam uzela ovu knjigu u ruke vrlo je površan, a možda čak i bezobrazan. Naime, već neko vrijeme nisam pročitala nijednu knjigu neke hrvatske književnice (ne zato što mislim da su loše, već naprosto, koliko god to zvučalo čudno, nisam stigla), a ova me sasvim slučajno dočekala jednog dana na radnom stolu prije nekog vremena, netom izašla iz tiskare.
Okrenula sam stražnje korice i pročitala o čemu se radi. Inače ne volim knjige ratne tematike, ali točno se sjećam rečenice koja mi je prozujala kroz glavu: “Hajde, baš da vidim kakva je. Uvijek je mogu prestati čitati ako mi se ne bude svidjela.”
Nisam baš ponosna na način na koji sam je počela čitati, ali sam barem iskrena. Osim toga, prilično sam sigurna da dosta ljudi iz kojekakvih “glupljih” razloga počinju čitati neku knjigu, tako da se nadam da mi ovaj moj razlog nitko neće uzeti za zlo.
Ispočetka me knjiga dosta živcirala, ali sam vrlo brzo shvatila zašto. Ivana Simić Bodrožić, naime, u knjizi prepričava svoj život kao male, devetogodišnje prognanice iz Vukovara, a kako sam ja većinu rata provela u rodnom Zadru, prilično stradalom tijekom rata, vratile su mi se neke tamne uspomene. Ne tako tamne kao Ivanine, ali u svakom slučaju ne baš vesela sjećanja na godine neizvjesnosti, nesigurnosti i strahova da se neki moji snovi nikada neće ostvariti. Međutim, unatoč tomu što me prvih par poglavlja iritiralo zbog ratnih uspomena, nastavila sam je čitati prvenstveno zbog stila pisanja.
Ivana Simić Bodrožić ima sjajan stil. Priča joj teče glatko, nije napisana naporno, ni dosadno i nema nikakvih bespotrebnih detalja. Naprosto, u ovoj je knjizi svaka riječ na pravom mjestu. Kako sam je nastavila čitati, sve više me napuštao onaj sumorni zadarski osjećaj i knjiga mi je jako dobro “sjela”. Zapravo, svidjela mi se.
Ivanina priča počinje kada je imala devet godina u ljeto 1991. godine. Iz Vukovara je otišla na more, pa u Zagreb, gdje je s bratom i majkom čekala kraj rata, ali i povratak oca koji je nestao u jednom od dana pada Vukovara. Ivana sjajno opisuje njihov život u Zagrebu, odnosno više grad i ljude koji u njemu žive. Sve to opisuje iz perspektive devetogodišnjakinje, koja se zajedno sa svojom obitelji jako htjela prilagoditi, ali Zagreb u to vrijeme nije bio baš grad koji je “pomagao” drugima da se prilagode. Dok sam čitala o njezinim danima života u Zagrebu, prije nego su nju, majku i brata preselili u Kumrovec, nametnulo mi se pitanje: “Kakvi su to bili ljudi?”, a pri tome mislim na ljude u Zagrebu, iako je takvih bilo po cijeloj Hrvatskoj.
Detalj iz knjige koji me posebno “presjekao” bilo je prepričavanje vožnje u tramvaju. Ivana se s majkom i bratom jednog dana vraćala iz Caritasa s punom torbom slatkiša. Ušli su u tramvaj koji je vozio prema Črnomercu, a jedna starija gospođa u lijepoj odjeći je, kada ih je ugledala, rekla svojoj prijateljici da izbjeglice rade gužvu po tramvajima jer se “po cele dane vozaju sim-tam”.
U cijeloj knjizi ima takvih detalja, zbog kojih vas bude pomalo sram, iako s tim nemate nikakve veze. No, osim tih detalja, ima tu i jako puno drugih stvari za koje smo zaboravili da su se događale, poput provaljivanja u prazne stanove koje su za sobom ostavili oficiri JNA ili Srbi koji su otišli u Beograd.
Ništa manje zastrašujuć nije ni život u Kumrovcu, gdje su Vukovarci smješteni u zgradi bivše političke škole. Većina njih zbog očaja ne zna ni što bi radila pa se ili opijaju ili svađaju. Djeca idu u školu s djecom iz mjesta i zovu ih Pajceki i Pajcekice.
Ivanin povratak u Zagreb u srednju školu nije ništa bolji od prvog boravka u Zagrebu i svaki put kad pomislite da konačno prestaju ti bolni trenuci puni nerazumijevanja okoline, stalno od nekud izranjaju neki likovi koje bi najradije išamarali koliko su bezosjećajni, a budimo iskreni, i potpuni kreteni.
Na kraju čak nema ni one neke pravde. Otac se nije vratio, a kako je Ivana Simić Bodrožić rekla u jednom intervjuu, Vukovar joj je lijep samo kad je sunčano i s olakšanjem se vraća iz Vukovara u Zagreb.
Međutim, ova knjiga nije depresivna. Natjerat će vas malo na razmišljanje, prisjetit ćete se nekih dana koji su iza nas, ali teško da ćete biti tužni. Nekima će možda biti malo teška, ali koja je ratna knjiga lagana za čitanje?
Podijeli na Facebook
