Apokalipsa radnika
Knjiga o radu, očaju, ljubavi, strahu i nastojanju da život dobije smisao
Stanislava Nikolić Aras
Naša ocjena:
U romanu nema velikih slova, ni u pisanju imena ni na početku rečenice. Ali ima velikih misli izrečenih na jednostavan način što je odlika umješnih i talentiranih autora. Zašto bi se neke riječi razlikovale od drugih? Opravdava svoj izbor pisac Valter Hugo Mãe, pravoga imena Valter Hugo Lemos, rođen u Saurimu, u Angoli 1971. Pisac je i pjesnik, što se i u ovom romanu vidi; njegova je liričnost poput, recimo, krasopisa. Netko će ispisati priču tvrdim kvrgavim tiskanim slovima, ne slijedeći pravu liniju rukopisa, a netko će priču ispisati krasopisom koji je i sam za sebe privlačan.
Ovo je jedan od onih romana koji se brzo čitaju, stranica goni stranicu, likovi se izmjenjuju žustro i prikazuju kroz svoje melodiozno brbljanje, otvaraju nam istine kao što se pokazuje unutrašnjost kuća kroz raskriljene prozore. Glavna je junakinja Maria de Graça, čistačica; njezina najbolja prijateljica Quitéria također. U knjizi se radi o radu, o očaju, o ljubavi, o strahu i nastojanju da život dobije smisao. O nastojanju da se bolje jede, da je bolji seks, da se ostvari bliskost. U osnovi je ljudski nagon za preživljavanjem, a ljudi koji su izabrani da kroz priču prikažu obilje ljudskosti, morala, ljubavi i straha, živopisne su prilike, nekoliko žena i muškaraca. Portugalke, Portugalci, imigranti iz Ukrajine, svijet radnika, sredstva za čišćenje, žuljevitih ruku i seksa kao jedine pukotine u svemiru kroz koju se može osmjehnuti sreća.
Roman počinje pred vratima raja gdje Maria ima malu prepirku sa sv. Petrom, a poslije upoznajemo njenu ljubav, gospodina Ferreiru, koji ju seksualno iskorištava dok ona riba njegove podove, ali ona je i zaljubljena u toga starca, a ne u svoga muža ribara kojemu kriomice ulijeva varikinu u juhu da bi ga poslije gledala kako se na kauču previja od bolova.
“Sva sreća pa smo kurve“, kaže joj najbolja prijateljica koja, osim čišćenja po kućama, upotpunjuje svoj budžet i naricanjem po sprovodima. U taj posao dovodi i Mariju. Njih dvije žongliraju životom i smrću u svojim snovima i nastojanjima da budu sretne pa i tim poslovima koje obavljaju.
Odnos između prijateljica je prisan, žestok i punokrvan. One su emancipirane u svom ludilu: “Slušaj ženo, što da ti kažem, premlada si da dopustiš da te uvjere kako je silovanje ljubav“, po konvencijama kapitalističkog morala ona kližu poput lutaka na koncu odmjeravajući snage sa svijetom. U suzama i smijehu. Bujne i životne, koliko i tragične.
Autor je svojim stilom u romanu, za kojega je dobio nagradu José Saramago (koji je također ponekad pisao bez velikog slova), stvorio dojam ubrzanja, vrtnje, humora. Likovi su duboki i izriču rečenice koje oštro zasijecaju u naoko lako prihvatljivu socijalnu sliku današnje Europe gdje Rusi i Ukrajinci na tlu sunčanog Portugala grade, ljube, čeznu za svojim tužnim zemljama u kojima nije bilo moguće živjeti.
Lik Andrija posebno dobro prikazuje posljedice migracija kojima svjedočimo zadnjih godina. On u Ukrajini ostavlja roditelje, do ludila zaplašene nametnutim režimom i siromaštvom, dolazi u Portugal raditi kao “radni stroj na putu do svoje sreće“, ali sreće Quitériju koja je voljela mišićave radnike s istoka i ona ga prima u svoju toplinu. Jedno drugo uče ljubavi. Maria također nailazi na ljubav, između zadignute suknje, Bacha sa ploča pokojnog gospodina Ferreire koji se ubija, ali joj ostavlja nasljedstvo, i njenog muža ribara Augusta kojega planira ubiti varikinom, ali ipak će radije ubiti sebe.
Brojne su reference na temeljna djela umjetnosti. Toplim šarmom i brzim izmjenama kao u filmu, autor miješa priče i sudbine u “Apokalipsi radnika“, koja je treći dio teatrologije što kroz životne priče četiri lika prikazuje cjelokupno vrijeme jednog ljudskog života.
Pisan je kao fikcija, ali koristi se stvarnim motivima poput ukrajinske gladi, migracija i mnogim referencama suvremenoga života pa ga lako poimamo kao priču uštipnutu iz kaosa “kapitalističke ideje sreće“ i kritike na tu ideju. Najdojmljiviji su dijelovi iz kojih se čita liričnost autora u atmosferama smiraja i predaha dok prijateljice sjede u stražnjem dvorištu i gledaju štrikove za rublje na koje cijelo vrijeme vješaju opranu odjeću, a koji ponekad zuje prazni u tišini, “prožeti nekim besmislom“.
“po poljima vile flor prostrla se noć, njih četvero iscrpljeno su se povukli u sobe i spremili za težak san iz kojega su se zbog raznoraznih razloga stalno budili, mučeni tugom, kao da dolaze na površinu da udahnu, a zatim ponovo potonu u noćnu moru trzajući se. na sve strane snažno su zrikali zrikavci, krajolik je samo prividno bio nepomičan. polako, vrlo polako, maria de graça vidjela je kako zvijeri uporno stižu do trijema kuće, širokih šapa, njušeći procijepe vrata kao da ih se spremaju srušiti. quitéria je vidjela sebe kao da pada niz padinu, kako se sva razbija, kako joj se koža obojila nevenima i brnistrom, kako putem snažno udara kamenje razbijajući ih.“
“Apokalipsu radnika“ s portugalskog je prevela Tanja Tarbuk.
Podijeli na Facebook
