Fantom i Šanel
Knjiga se čini prekratkom i nedovršenom; manje kao rukopis, više kao skica
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Peta prozna knjiga Marija Brkljačića, prema riječima samog autora, poetsko-prozni je slalom o ljubavnom odnosu dvoje neprilagođenih i osebujnih ljudi. U pitanju je doista slalom jer je "Fantom i Šanel" najkraća Brkljačićeva proza, čak i ako ubrojimo njegov roman prvijenac "Zujke" objavljen u elektroničkom obliku 2008. godine na Besplatnim elektroničkim knjigama: "Zujke" su kraće za koju stranicu, ali je "Fantom i Šanel" manji obujmom s obzirom da Brkljačić u njemu krstari između kratke poezije i kratkih proznih zapisa. Brkljačić je jedan od rijetkih pisaca kojima bi se riječi doslovce mogle izbrojiti: igra na kvalitetu a ne kvantitetu; precizan je, ali i komprimiran u izrazu.
Pojmovno precizna sažetost, jedna od odlika njegove proze, prisutna je i ovdje: Brkljačić je pasioniran čitatelj (često u prozi nabraja omiljene autore…), pored toga što ima profinjen ukus, i to se osjeća u njegovu pismu jer mu je jezik elastičan i koristi ga organski – mislim na "zamahovljene crijepove", "tragediju rada", njegov je junak "unebljen, uduhovljen". Jezično, Brkljačić raste iz knjige u knjigu, sve je bolji.
Kao i u prethodnoj proznoj knjizi "Sam" (Durieux, 2022.), koju je označio kao roman, Brkljačić je i ovdje prilično apstraktan, često čitatelju neproničan. U kratkim potezima, i nelinearno, doznajemo da su Fantom i Šanel vjerojatno upoznali na koncertu grupe The Jesus Lizarda u zagrebačkom Studentskom centru u ožujku 1991. To je jedina konkretna odrednica u knjizi. Moguće je da su se poznavali i ranije, a taj su dan jedno drugome dali nadimke: ona je zapravo Božica, a on ju je prozvao Šanel na Mostu slobode jer je još mirisala po Chanelu No. 5 te noći kad su se vraćali s koncerta natrag u Pruđe. Oboje su "pijani k’o letve", ona ga u jednom trenutku upita: "Jesi ti, bokte, uopće stvaran? Ili si jebeni fantom?"
U svemu ostalom što se tiče ovo dvoje ljudi Brkljačić je gotovo škrt: čitatelju daje tek par prizora zajedničkog života, ljetovanja i dovitljivih dijaloga. Ako ste čitali autorovu zbirku priča "Doručak za Bič" (Durieux, 2019.), ti će vam prizori biti poznati i, nažalost, uspjelije izvedeni: protagonisti zbirke koja zapravo funkcionira kao roman su Mario i Sonja, također nekonvencionalni ljubavni par. Fantom i Šanel, za razliku od njih, nisu čvrsto ukotvljeni u materijalnu stvarnost, ova proza mnogo manje pretendira biti socijalni roman ili ljubavni roman premrežen socijalnom tematikom, iako je naznačeno da i Fantom i Šanel žive u besparici.
Jedno od mogućih čitanja – autor ne daje precizne koordinate – jest da su Fantom i Šanel mrtvi i zapravo se prisjećaju nekadašnjeg života. Brkljačić knjiga otvara Fantomom koji konstatira da je "ogromna prednost smrti preda mnom"; da nije "ni u čemu zbiljskom, i ni u čemu strukturiranom, da je nestalo koordinata i perspektive, okvira, konteksta i dimenzionalnosti, da sam u nečemu što se ne može nazvati zemaljskim prostorom, čak bilo kojim i bilo kakvim prostorom, kao da sam nekim trikom – hop! – unebljen, uduhovljen…" Opet, moguće je da se dogodila nesreća jer "…užasnut shvatim da se radi o onom mjestu, da je to dovraga, ono raskršće, i da radnici ipak nisu sprali s rizola zaostale točkice naše krvi…" Na drugom mjestu u knjizi čini se da je Šanel klinički mrtva: "…pa opet ugledam svoje tijelo u bolesničkom krevetu (…) te se prisjetim ispovijedi onih koji su iskusili famozno letenje iznad svojih tijela…" U najmanje jednom kratkom, poetskom poglavlju čini se da progovara i smrt koja dvoji što da radi s njim, "da ga odvedem ili da ga vratim. (…) / jebote, kao da nisam smrt, / svečana izaslanica Tvorca".
Čini se kao da se Brkljačić – i u romanu "Sam", i u knjizi "Fantom i Šanel" – okrenuo egzistencijalističkoj poetici. Ako to jest slučaj, svakodnevni teatar apsurda formalno nije dovoljno dobro izveden: prije je dojam da je autor imao ponešto materijala za knjigu (dijelom ranije objavljenom na književnim portalima i natječajima za kratke priče), ali nedovoljno srodnog da bi sklapno djelovao u knjizi.
Općenito se knjiga čini prekratkom i nedovršenom; manje kao rukopis, više kao skica na kojoj se nije dovoljno dugo i predano radilo. Funkcionalne praznine imaju svoju svrhu u prozi, autor ih ostavlja da ih čitatelj popuni svojoj imaginacijom koja će omogućiti identifikaciju s djelom i nužan emotivni angažman, no "Fantom i Šanel" nažalost zahtijeva isuviše benevolentnog čitatelja: on može upisivati, ali ne može umjesto autora napisati knjigu.
* Kritika je originalno objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
