Svatko tko je ikada napisao roman, zna za strah od drugoga romana. U prvijencu se greške opraštaju, zažmiri se na nespretnu sintaksu, rupe u priči ili pokoji papirnati lik ako cjelina dobro funkcionira. Nije baš da su prve knjige kao mačići u onoj groznoj izreci, ne bacaju se u vodu, ali mnogo toga se oprašta. No što kad se napiše roman koji nije ni prvi ni drugi, a praktički je proglašen remek-djelom suvremene literature? Kako se nakon toga napiše onaj roman – poslije?

S tim se pitanjem nesumnjivo suočila Delphine de Vigan, francuska književna zvijezda koja je 2011. godine objavila „onaj roman o majci“, na hrvatski preveden dvije godine kasnije u izdanju Naklade OceanMore kao „Ništa se ne opire noći“ (prijevod Ita Kovač). U tom je romanu danas 52-godišnja književnica ispričala potresnu i istinitu priču o svojoj majci koja je bolovala od bipolarnog poremećaja, a život završila samoubojstvom u 61. godini života. Taj je roman autorici donio četiri prestižne francuske književne nagrade, a više od godinu dana bio je na ljestvicama najprodavanijih knjiga.

Pa kako se, dakle, nakon toga piše? Što se piše? Koje su riječi, iskustva i emocije preostali? Imali se uopće više išta za reći nakon takve poplave „istinosti“, nakon ultimativnog „priznanja“, bolnog i na trenutke ponižavajućeg „razotkrivanja“?

Novi roman Delphine de Vigan, nedavno preveden na hrvatski također u izdanju Naklade OceanMore i ovoga puta u prijevodu Vlatke Valentić, „Prema istinitoj priči“, bavi se upravo time. “Našu“ književnu zvijezdu zatječemo nekoliko mjeseci nakon objave „onog“ romana. Prestala je pisati, i ne samo prestala, nego gotovo tri godine nije napisala ni slova. Ova posljednja sintagma je zgodna i varljiva, jer čovjek zamisli pisca kako sjedi pred bijelim ekranom, vrti se na stolcu i grize nokte, a muze stoje negdje sa strane i kidaju se od smijeha jer je ovaj potpuno presušio. U slučaju književnice stvar je otišla dalje: ne samo da nije napisala ni slova, ona ne može držati niti olovku u ruci, nije u stanju sročiti popis za kupnju, odgovoriti na mail, a pri pogledu na računalo, blok za pisanje, bilježnicu ili obične post-it papiriće dobije snažan napad mučnine.

„Nekoliko sam se puta pred njom suspregnula da ne podlegnem panici i odgovorim: ništa, gospođo, baš ništa, čovjek poslije ovoga više uopće ne piše, ni retka, ni slova, nego zaveže jedanput za svagda, imate pravo, bome da, gospodine, pregorjela sam kao žarulja, ispucala sam sve metke, vidite ovu hrpicu pepela pred sobom, mrtva sam jer sam sve sažgala.“

U tom trenutku autorica upoznaje L. Tajanstvena L., koja u romanu niti u jednom trenutku ne dobije ime a kamoli prezime, nego od njezina identiteta imamo samo taj incijal s točkom, ima nečuven osjećaj za Drugoga, „dar da nađe prave riječi, da svakomu kaže što ima potrebu čuti“. L. bi, piše Delphine de Vigan, uvijek smjesta postavila najumjesnije pitanje ili primjedbom sugovorniku pokazala da ga je samo ona u stanju razumjeti i utješiti. „Ne samo da je L. na prvi pogled znala prepoznati izvor pomutnje, nego bi, štoviše, uočila onu pukotinu koju svatko od nas ima, ma kako je duboko skrio.“

Iako je književnica, mimo nenadanom slavom uzorkovanih tjeskoba, načelno dobro i u vezi je s čovjekom kojeg voli, trenutak je za nju osjetljiv iz još jednog razloga: njezini blizanci su punoljetni, napuštaju gnijezdo i uskoro odlaze u druge gradove studirati. Partner François (inače, u Francuskoj vrlo poznat novinar, književni kritičar i voditelj TV emisije La Grande Librairie François Busnel), s kojim je u vezi od 2011. godine, upravo je počeo raditi novi dokumentarni projekt zbog kojeg putuje po cijelom svijetu i rijetko je u Parizu. Književnica ostaje sama, a L. je uvijek tu; vrsta je ženske prijateljice kakvu se ima sa 17 godina, kad se sve užareno dijeli, kad je ona druga sestra, gotovo blizanka, nerijetko dvojnica. A ta je „dvojnost“ zavodljiva i neodoljiva; ta vrsta „zavođenja“ i nudi i uključuje potpunu predaju.

Prijateljska veza je gotovo idilična dok jednoga dana L. ne upita književnicu što će sad pisati. I to je u književnom svijetu poznato: to očekivanje, češće pritisak, da se knjige „izbacuju“ iz sebe u pravilnom ritmu, po mogućnosti svake dvije godine. Razmak od godinu dana – imamo štancera, razmak veći od dvije godine – ups, čini se da se nema više što reći. No L. je u svojim očekivanjima vrlo konkretna. Na autoričino iznošenje ideje da napiše roman o sve popularnijem trendu reality emisija, L. skače kao oparena i počinje mahati tom velikom riječju, od koje osobito pati francuska literatura: Istinitost.

Ovdje moram skrenuti u nužnu digresiju. Delphine de Vigan, i kao književnica, i kao „pripovjedačica“ u ovome romanu, jedna je iz generacije francuskih studenata književnosti koji su stasali čitajući Rolanda Barthesa, Gérarda Genettea, Renéa Girarda i Georgesa Pouleta, bavili se strukturalistima i post-strukturalistima, novim romanom i novom kritikom, satima se, kako L. govori u romanu, trudili da definiraju „autobiografiju, ispovijest, fikciju, istinitu laž i 'istinito laganje'“. Počasno mjesto u tom panteonu književno-teorijskih pojmova ima „efekt stvarnosti“ koji je definirao Barthes: riječ je o elementu koji čitatelju jasno daje do znanja da tekst opisuje stvarni svijet, elementu čija je funkcija da potvrdi tijesnu vezu između teksta i zbilje.

De Vigan u ovome romanu s humorom pripovijeda svoj prvi posjet nekom nakladniku koji ju je dočekao vidljivo ljutit nakon što je pročitao njezin prvi rukopis: kakav je to način, pa kod nje uopće nema efekta stvarnosti?!

„Nisam imala ništa protiv efekata stvarnosti, štoviše, obožavala sam ih, bili su mi strast, no urednik je govorio o nečemu drugome. Htio je da tekst upišem u Istinito. Htio je da čitatelju kažem: pozor, gospođo ili gospodine, sve što vam ovdje pripovijedam je autentično, ova knjiga odiše proživljenim iskustvom, ovo je stopostotno autobiografska knjiga, evo vam života u sirovom obliku, zajamčeno bez aditiva, evo stvarnosti koja nije pretrpjela nikakvu preobrazbu, a ponajmanje književnu.“

I upravo u ovome je istinski književni trompe l'oeil, francuska izreka za varku oka ili optičku iluziju. Kad krenete čitati „Prema istinitoj priči“ vrlo brzo vam postane jasno da s L. nešto ozbiljno nije u redu. Autorica to dodatno pojačava nazivima triju poglavlja – Zavođenje, Depresija i Izdaja, a kao dodatne pojačivače koristi citate Stephena Kinga iz romana „Misery“: gradi psihološki triler, koristi sve odrednice žanra, najviše jezu. Kao i u „Misery“, imamo pisca i očitu obožavateljicu koja ovu spisateljicu, kako odmiče vrijeme, sve više pritišće da odustane od te smiješne, čak glupe ideje o reality romanu i primi se posla na – Istinitosti. L. se, naime, uhvatila za jedan autoričin davni intervju u kojem spominje kako će jednoga dana napisati „fantomski roman“, roman u kojem će doista ispričati „sve“, roman koji će biti jači od tog „romana o majci“.

I, doista, autorica to potvrđuje. „Svaki autor koji je pisao o sebi (ili o svojoj obitelji) vjerojatno je jednoga dana došao u napast da piše o onome što je dalje bilo. O ranama, gorčini, napadima, raskidima. Neki su to i učinili. Vjerojatno zbog zakasnjelih posljedica. Naime, knjiga je ni manje ni više nego radioaktivna tvar sa sporim otpuštanjem koja još dugo zrači. A mi u tuđim očima na kraju uvijek ispadnemo što i jesmo, ljudske bombe strahovite moći jer nitko ne zna kako ćemo je iskoristiti.“

Osim što autoricu ne zanima takvo pisanje, pored toga što je takav roman već napisala. Kao što ustvari ovo i nije psihološki triler, iako koristi njegove efekte stvarnosti, nego roman o pisanju i o tome što je - autobiografija, ispovijest, fikcija, istinita laž i istinito laganje. U tome je „varka oka“, i zato je ovaj roman intelektualna gozba, superiorno pisanje i, bez pretjerivanja, novo remek-djelo Delphine de Vigan koje se, uz sve, još i dobro prodalo – u više od pola milijuna primjeraka samo u Francuskoj.

Lik književnice u romanu uvjeren je da čitatelj uvijek zna na čemu je. „Čitatelj je uvijek voljan popustiti iluziji i fikciju prihvatiti kao stvarnost. Čitatelj je sposoban vjerovati i pritom znati da ono u što vjeruje ne postoji. Vjerovati kao da je stvarno, a pritom biti svjestan da je izmišljeno. Čitatelj je sposoban oplakivati smrt ili propast lika koji ne postoji. A to je suprotno od obmane.“ L. svejedno ne priznaje čistoj fikciji pravo na postojanje. No po čemu je fikcija čista, pita se autorica. Čega je lišena? Govorimo, kaže, o čistoj fikciji, ali nikad ne spominjemo čistu autobiografiju. Što znači da nismo posve lakovjerni.

„Prema istinitoj priči“ jest (čista) fikcija, ali i knjiga u kojoj autorica izaziva čitatelja da razluči istinu od laži. „To, uostalom, može biti i književni projekt: knjiga koja bi se čitala kao istinita priča, knjiga koja bi tobože bila nadahnuta stvarnim događajima, ali gdje bi sve, ili gotovo sve, bilo izmišljeno.“ Ovo „gotovo sve“ je ključno. „Prema istinitoj priči“ lako bi mogla biti stvarnost prerađena u književnost: primjerice, priča o tome kako se dva bezumlja prepoznaju i međusobno očaraju; o ljudima koje je netko ugrozio osobno, tako što im je ugrozio osobnost; o tome kako je to kad ti u mozak uđe tuđinac i remeti prijenose, veze, žudnje; o mentalnom sužanjstvu, nevidljivom zatvoru čija su pravila nerazumljiva, kad više ne možeš misliti svojom glavom. Da, „Prema istinitoj priči“ u velikoj je mjeri i priča o sasvim specifičnoj vrsti nasilja koju je često nemoguće dokazati.

Briljatno, inteligentno, obavezno štivo!

Književna gozba za čitatelje koji vole biti prevareni čistom fikcijom