Roman "I to će proći" bio je tek rukopis kad je izazvao pravu pomamu na Frankfurtskom sajmu knjigu. Ne događa se baš često da se nakladnici "potuku" oko neke knjige, pa je tim više literarno čudo što se to dogodilo oko knjižice od 170 stranica u kojoj autorica piše o – smrti majke. Španjolska autorica Milena Busquets imala je iza sebe jedan objavljen roman na materinjem jeziku, a u kontekstu Europe, a kamoli svijeta, bila je potpuna anonimka kad su joj ugovore za objavu ponudile prestižne nakladničke kuće, francuski Gallimard, njemački Suhrkamp i talijanski Rizzoli, uz dvadesetak drugih. U prijevodu Tanje Tarbuk ovih ju je dana objavila i domaća nakladnička kuća, Vuković & Runjić, nadajući se, ne bez temelja, da bi se elegična priča o majci mogla pretvoriti u književni hit koji će preživjeti ljeto.

Pripovjedačicu Blancu upoznajemo na sprovodu, nakon duge i teške bolesti umrla joj je voljena majka. Blanca je nedavno navršila četrdesetu, iza sebe ima dva braka, iz svakoga braka po jednog sina, ponekad se potajice sastaje s oženjenim ljubavnikom, ponekad spava s bivšim suprugom broj dva koji ima djevojku, a na pogrebu zapazi zgodnog neznanca koji nije došao sam. Ima tu malo krize identiteta, što kćerinskog, što ljubavničkog - majka je bolovala od demencije, posljednje uspomene nisu sretne, rastanak nije bio lak; problem s bivšim muževima i ljubavnicima najviše je u tome što su bivši, što nije preostalo nijedno rame na koje bi se Blanca noću mogla nasloniti. Ipak, ne može se reći da pripovjedačica nije voljena – svi joj brižno savjetuju da se nakon pogreba vrati tamo gdje je majka pokopana, u ljetnu rezidenciju u Cadaqués, pa tako na katalunjsku rivijeru odlaze svi zajedno – i pripovjedačica, i djeca, i njezine prijateljice, dva bivša supruga, oženjeni ljubavnik i zgodni stranac.

"I to će proći" sigurno će jednoga dana biti sjajan film, ako ga, naravno, netko snimi. Jedna od onih profinjenih, inteligentnih europskih drama s primjesom komedije u kojima se velike obitelji nađu na okupu pa isplivaju obiteljske tajne, svi razgovaraju glasno i istodobno, ali su usprkos razmiricama i ponekom skandalu omotani ljubavlju i ugodom, pa se u grad, primjerice Barcelonu, vraćaju nakon burnog i treperavog ljeta, svjesni su da su i dalje sigurni i prihvaćeni. Te velike obitelji – čak i kad nisu nužno povezane krvlju, nego prijateljstvom - uvijek su filmične, osobito ako su sretne; nakon gledanja (i čitanja) osjećate se posutim vilinskim prahom.

Protagonisti ove male priče djeca su blistave generacije poznate kao La Gauche Divine, kulturnog pokreta koji je procvjetao u Španjolskoj sredinom 60-ih godina prošloga stoljeća za trajanja liberalizacije, aperturisma, "nježnijeg" perioda Francove strahovlade. Viši sloj španjolske inteligencije, uglavnom umjetnici, nije imao neku posebnu agendu, osim kreativnosti; u svakom slučaju njihovo ljevičarenje više je bilo stvar snobizma, nego stvarnog otpora Francovu režimu. Cadaqués je bio jedno od njihovih ljetnih sastajališta, što dovoljno govori o privilegiranom životu grupe, to je 60-ih bio španjolski odgovor Saint-Tropezu. Manifest La Gauche Divine bio je postmodernistički, ali bilo je tu previše narcizma i autoreferencijalne kulturne produkcije.

Osjeća se to i u pisanju Milene Busquets, prvenstveno kao žal za ozračjem iz njezina djetinjstva, potom i kao tugovanje za majkom – spisateljicom, urednicom i vlasnicom izdavačke kuće Lumen, Esther Tusquets, koja je umrla 23. srpnja 2012. godine, a koja je bila pripadnica upravo te grupe. Konačno, osjeća se to i u načinu na koji Busquets piše: koliko god tugovala, ne može se izdvojiti iz privilegiranog okvira u kojem živi, na trenutke je jadna do očaja, u drugima je zapanjujuće frivolna. Rekla bih da su se europski nakladnici upravo iz tog razloga "počupali" oko njezina drugog romana.

Naime, "I to će proći" na najočitoj razini čitanja funkcionira na ravni trača, zbog čega se knjiga guta u jednom dahu (ja sam je pročitala u jednoj večeri). Pripovjedačica je brbljava, krajnje indiskretna, otkriva sve obiteljske tajne, raskrinkava ljubavnike – znamo tko je opsjednut seksom, tko previše pije, tko ima kubansku stražnjicu i glavu okupiranu Freudom, tko se voli kupati gol, a tko sve goste ljubi u usta pri pozdravljanju. Autorica ništa ne skriva, nikoga ne štedi, u intervjuima redovito naglašava da je Blanca ona i da je u pitanju memoarska proza, što postaje posebno zanimljivo nakon rečenice kako se može "mnogo reći o karakteru nekoga samo na temelju toga kako ti prije seksa skida gaćice".

Busquets o seksu – a ima ga dosta - piše nesputano, otvoreno, seks je u "I to će proći" zdrav i dobar, nesputan i radostan. Očito je da se autorica ne boji pisati o seksu, možda zato što kao žena, za razliku od muškaraca, nema taj pritisak da to moraju biti najbolji opisi najboljeg seksa ikad. Ona naprosto piše o užitku, seks gotovo funkcionira kao treći glavni junak, uz pripovjedačicu i njezinu majku. Usprkos tome, u ovom seksu nema opscenosti, nije to pornografski seks; ovdje je on više taktilna utjeha, uzemljenje, u pravom smislu riječi eros nasuprot tanatosu, volja za životom nasuprot neumitnosti smrti. Na jednom mjestu Busquets piše: "Ono što mi najviše nedostaje iz mladosti, to je onaj način spavanja kada se raširimo po cijelom krevetu. Sada ulazim u krevet kao da ulazim u lijes. U nekim danima ostanem spavati sklupčana na kauču da se ne bih morala suočiti s krevetom. Lako je doći do seksa, ali postići da te netko grli cijelu noć, to je druga priča, iako ni to ne jamči miran san, jer ima vrlo neudobnih muškaraca."

Milena, odnosno Blanca, ne može živjeti bez muškaraca, bez seksa i bez haljina. Opsjednuta je odjećom i modom, pri čemu u ispoljavanju te frivolnosti nema nikakvog stida; bez pardona na svojem blogu piše o čipkastim gaćicama, u intervjuima objašnjava kako njezina majka intelektualka nije baš imala razumijevanja za tu njezinu opsjednutost izgledom. Kao kontrapunkt toj banalnoj i ponekad smiješnoj svakodnevnici, Busquets ispisuje tužaljku posvećenu majci, u obliku podugačkog pisma u kojoj se povremeno majci direktno obraća, često bilježeći gdje je sve više nema i kako je njezina prisutnost koja je ugasnula na svakodnevicu bacila sjenu. Svijet, otkrivamo, nije toliko blistav ni poželjan – koliko god privilegiran bio - kad majke više nema.

U intervjuima napominje kako je tekst romana vrlo intiman, da ima osjećaj kako je okrvarila ruke, iako ne iskorištava njezino kulturno nasljeđe - Busquets ne piše o Esther Tusquets, književnici i uglednoj nakladnici, nego piše isključivo o majci. Majka joj, kaže, i dalje mnogo nedostaje, sanja je gotovo svake noći, a pisati o smrti majke za nju nije imalo terapeutski učinak, to je bilo nešto što se naprosto moralo učiniti.

Elegija za majku ili oca posljednjih se godina pomalo ustoličila kao književni žanr, iako je oduvijek bila tema u književnosti. Milena Busquets ni izbliza nije u tome toliko dobra kao Francuskinja Delphine de Vigan i njezin roman "Ništa se ne opire noći" ili, primjerice, kao Amerikanac David Vann i njegova zbirka priča "Legenda o samoubojstvu", no treba biti pošten pa reći i da su njihovi roditelji bili daleko teže i složenije ličnosti od majke Milene Busquets, pa time i literarno zanimljiviji. Busquets je uspjela u najtežem - uspostaviti ton koji nije patetičan dok se govori o smrti roditelja, nije skliznula u tu opasnu klopu koja vreba kad se piše o gubitku. U tim je opisima Busquets nježna i ogoljela; ispisala ih je s mjerom.

"Ali mislim da si me voljela, ni mnogo, ni malo, samo si me voljela i točka. Uvijek sam mislila da te oni koji kažu 'puno te volim' zapravo malo vole, i možda dodaju 'puno', koje u tom slučaju znači 'malo', zbog strepnje ili straha pred snažnim dojmom riječi 'volim te', što je upravo jedini pravi način da se kaže 'volim te'. Ono 'puno' pridonosi tome da se riječi 'volim te' pretvore u nešto prikladno za svakoga, iako, zapravo, to gotovo nikada nisu. 'Volim te', to su magične riječi koje te mogu pretvoriti u psa, u boga, koje te mogu zaluditi, baciti u sjenu."

Ljubav i gubitak, najavila je Busquets, i dalje će ostati njezine teme. Počela je boljeti disati i gotovo da više nema noćne more, i ponekad osjeća kako se vrtloži vilinski prah ponad njezine glave, ne jako i ne često, ali i to je početak. Nasljeđe majke može biti dobro, čak i nakon smrti.

Književni hit o smrti majke koji je izazvao pomamu u Frankfurtu